Obadiah Stane i teroristi u filmu Iron Men

Uloga Jeffa Bridgesa kao Obadiah Stanea u Iron Manu, u dvostrukoj ulozi drugog glavnog čovjeka u Stark Industries i velikog negativca koji potajno prodaje projektile teroristima na Bliskom Istoku, te tako tjera vlastitu vladu da od njega kupuje što više oružja i na tome se bogati više od našeg Todorića.

Njegov zli plan propada kada se pokušava riješiti Tonija i sklapa tajni dogovor s teroristima koji su ga trebali smaknuti, ali eto, u najboljoj maniri hollywoodskih uspješnica to im ne polazi za rukom. Umjesto toga teroristi Tonija tjeraju da njima osmisli rakete, a Toni pak zezne sve njih zajedno i složi si jedno Iron Man odijelo koje mu stoji kao saliveno i svima redom razbije njihove gadne njuške.

Plemenito, valjda. Plitko i pitko - do kraja. Da ne kažemo glupo i krajnje naivno. Obadiah ne samo da ne bi bio veliki zločinački veleum, već osoba granično upitnih mentalnih sposobnosti, kada svojeg genijalnog izumitelja predaje drugoj strani u nadi da ista neće iskoristiti njegove neizmjerne potencijale i tako u potpunosti izbaciti Obadiaha iz velike igre. Pa zašto je Obadiah to onda učinio, možda su mu teroristi zvučali ljubazno, možda mu je dosadilo sve i želio se baviti uzgojem organske hrane. To nikada nećemo saznati, ali možemo biti prilično sigurni da Obadiah baš i nije pametan, već ima ono što se u stvarnom životu naziva dugi fitilj, a osobe s tako kasnim paljenjem nikada nisu u upravnim odborima velikih zločinačkih korporacija. Dobro, osim možda u Lijepoj našoj.

Negdje na sredini filma, siroti Obadiah se prilično neugodno iznenadi kada shvati da ni njegovi najbolji inženjeri nisu sposobni dešifrirati Tonijeve nacrte, a njegov glavni lik i jedini sposoban partner čami negdje na prisilnom radu u inozemstvu kod zlih stranih poslodavaca. U stvarnosti ovako glupu politiku odljeva mozgova ne vodi nitko osim naše vlade, a u filmovima ona prolazi kod kvazi-pametnih genijalaca kakav je Obadiah, ali to je već tema koja prelazi filmske okvire.

Christopher Nolan u svojem naveliko hvaljenom 'Mementu' kao da se malo previše zaigrao kada je smislio priču o čovjeku koji želi osvetiti ubojstvo svoje žene i pati od nedostatka kratkotrajne memorije. U svemu tome pomaže mu iritantni partner Teddy, Polaroid kamera i tetovaže na guzici.

Kasnije u filmu doznajemo da je Teddy u biti korumpirani policajac John Gammel koji iskorištava Leonardovu dijagnozu i pretvara ga u osobnog plaćenog ubojicu, čime ostvaruje dodatne životne prihode za svaku Leonardovu 'gažu'. S druge strane, Leonard živi u uvjerenju da ga svaka ubijena osoba vodi korak bliže onoj željenoj, ubojici njegove žene.

Zanimljivo da, ali ne toliko uvjerljivo da si ne bismo postavili par pitanja. Radi svojevrsnog namjernog nesporazuma Leonard ubija Teddya na kraju filma, ili na početku. Svejedno, i to iz razloga koji vam ovdje iznosimo u formi savjeta. Nemojte, naime, nikada uzeti ubojicu bez pamćenja da za vas obavlja prljavi posao. Takvi su veoma nespretni u prikrivanju svojih tragova, posebno ako taj ubojica na svojim prsima ima tetovažu s imenom ubojice svoje žene (John G) koja upućuje upravo na vas, a posebno ako ta osoba slika svaku osobu na koju naiđe jer je jednostavno drugačije ne može upamtiti. A osobe na koje je naišao iste su one koje je ubio itd. Navedimo još sitnu pojedinost da se taj ubojica vas ne sjeća, pa kako će vam ona onda vjerovati.

U stvarnosti, Leonarda bi otkrio Inspector Clouseau i to iz prve, ima slike svojih žrtava, njihove tetovaže po čitavom tijelu i ne postoji smislen razlog zašto bi Teddy bio blizu Leonarda pa čak i na trenutak, osim ako je veliki risk taker i zanimljiva ličnost i višeslojni lik, što nikako nije slučaj.

Hans Landa je nacistički oficir čija su specijalnost pronalaženje i ubijanje židova. Više od toga, to je njegova strast, a rezultat je prilično dobar portret patološkog ubojice kojem se s punim pravom mogu uputiti neke zamjerke. Taj i takav opsesivac na kraju priznaje da će nacisti izgubiti rat, sklapa nagodbu s Bradom Pittom i društvom, kojom u zamjenu za Hitlerovo ubojstvo pristaje na američku vojnu penziju.

Zašto je takav vojni umirovljenik sa svastikom na čelu teško probavljiv? Činjenica da su mu
Brad i društvo smrtni neprijatelji koje zanima jedino i isključivo ubijanje nacista te
da im s punim povjerenjem predaje svoju sudbinu u ruke - oslikava ga više kao ovcu koja nalazi topli dom u vučjem brlogu, a manje kao promućurnog nacističkog krvoloka kakav bi valjda trebao biti.

Umjesto toga, on, kao valjda nevičan i nenaviknut na prevare i izdajstva, osobno odlučuje da Brad i društvo dobiju oružje onog trenutka kada napuste Njemačku i otprate ga u Ameriku. Priznat ćete, za osobu koja je omogućila Hitlerovo ubojstvo, to su prilično mali zahtjevi. Da umjesto riječi mali ne upotrijebimo njezinu suprotnost i dodamo k tome još i glupost.

Mel Gibson i Danny Glove policijski je par u kojem jedan čitavo vrijeme govori da je prestar za ta sranja, a drugi diže sve u zrak, jede pseće kolačiće i kesi se u njušku krvoločnim džukelama. To partnerstvo postalo je sinonim za policijski film, a njegovi bezbrojni nastavci nezaboravni. Velikim dijelom zato što smo ih tisuću puta vidjeli putem dalekovidnice.

Te bezbrojne reprize dale su nam više nego dovoljno prilike da uočimo neke od nelogičnosti. Tu je početna Riggsova kaotična scena u kojoj skoro posmakne sve žive dok radi u odjelu za narkotike, pa ga zato valjda nagrade mjestom u odjelu za ubojstva i novim partnerom, benevolentnim Riggsom. Sumanuti i psihički nestabilan Riggs (Gibson) ide iz eskapade u eskapadu, dovodeći do ludila sve, a posebno svoje šefove. Svemu unatoč, ne dobiva otkaz, valjda zato što mu je preminula supruga i što su policijske penzije malene, već dobiva sve veće pištolje i više nego dovoljno prilike da složi tragediju u kojoj će pola grada odletjeti u zrak, a mrtvi se brojati danima.
Potpuno je nejasno zašto Riggs konačno ne dobije mjesto za stolom u uredu, gdje može ozlijediti nekoga olovkom ili gumicom, a u najgorem slučaju porezati se na papir. Ako bi takva bila policijska politika prema vlastitim zaposlenicima, na svijetu ne bi postojala osoba koja ne bi željela imati značku i raditi sr... a proći nekažnjeno. Ubrojite moju malenkost u takve.

Max Shreck i Pingvin u Batmanu

Na početku filma 'Batman Returns' Pingvin otima Maxa Schrecka, beskrupuloznog poslovnog čovjeka kojeg glumi Christopher Walken i koji je vjerojatno jezovitiji nego ikoji zlikovac u ovome filmu. Pingvin straši Schrecka slikama svojih mrtvih partnera te mu ovaj plaća otkupninu, da bi ga na kraju nagovorio da se kandidira za mjesto gradonačelnika. Sve to s krajnjim ciljem da sagradi elektranu, i to zlu elektranu.

Bez obzira na hepovske aspiracije Schrecka, tko bi pod milim bogom investirao u političku kampanju osobe koja izgleda kao Pingvin, kojeg solidno glumi Danny de Vito, i koja bi zatim postala moćnija od njega. Nitko pametan, osim, eto, navodno nemilosrdnog Maxa Schrecka čiji motivi izmiču zdravoj logici.

U želji da ga izaberu i maglovitom porivu da ga učini moćnijim od njega, Schreck ne preza ni od čega, pa tako izvodi i političke spinove koji uključuju otmicu djece.