Nakon premijere u Puli jedan kolega mi je prišao i rekao: 'Jesi li gledao 'Šuma summarum'? Kakav trash!' Onda, je li 'Šuma summarum' tzv. 'trash film' (što god to bilo) i kako komentirate takve dojmove?

Ponešto i sam znam o poetici trasha i ako je 'Šuma summarum' trash film, onda je to jako mlitav trash film. Trash pristup podrazumijeva hiperpotenciranje groteske, pretjerivanja, čak zalaženje u polje lakrdije. Tako da pravi poznavatelji trasha teško 'Šumu summarum' mogu okarakterizirati ičim i blizu trashu. No jasno mi je da se u pregršt informacija koje ovaj film nudi najlakše uhvatiti za neke motive, ne bismo li si dojmove nakon filma jednostavnije posložili. Ja 'Šumu summarum' prvenstveno doživljavam kao satiru, žanrovski kao crnohumorni triler, ali ako netko film uokolo preporučuje kao trash, nemam ništa protiv. Što se mene tiče, mogu ga preporučivati i kao mjuzikl, budući da u njemu ima i nešto pjevanja.

Kako ste uopće uspjeli financirati jedan takav, za Hrvatsku netipičan scenarij?

Film je prošao na HAVC-ovom natječaju, pri čemu su mu odobrena sredstva u vrijednost cca. trećine potrebnog budžeta. Budući da nam je HRT odbio biti koproducent (mada službeni dopis toga nikada nismo dobili), a klima u Hrvatskoj nije takva da bi itko htio ulagati novac u hrvatski film, na kraju su to bila sva materijalna sredstva s kojima smo film i snimili. Pritom je kompletna autorska ekipa, uključujući glumce, radila za trećinu uobičajenih honorara, a producentica Ankica Jurić Tilić i ja smo volontirali. Ankica je uza sve, sposobna kakva već je, uspjela ispregovarati najmove tehničke profesionalne opreme ispod cijene, a kao koproducent nam je po snimanju filma pristupila i slovenska postprodukcijska firma Propeler film, kod kojih smo radili kolor-korekciju slike. Jednom riječju – gerila.

Već se neko vrijeme govori o novom valu srpskog filma, predvođenog naslovima kao što su 'Život i smrt porno bande', 'Srpski film'... Je li 'Šuma summarum' možda početak stvaranja nekog sličnog hrvatskog vala?

U Hrvatskoj je riječ 'filmski' i riječ 'val' moguće spojiti samo tako da bacite kameru u divno nam Jadransko more. Zajedništo je u hrvatskom filmskom miljeu endemski, gotovo apstraktan pojam. Najbolji primjer toga je vrlo svjež i najbolje oslikava o čemu govorim. Na zadnju selekciju filma koji će predstavljati Hrvatsku na dodjeli Oscara prijavila su se samo dva filma. Jedan od ta dva je diskvalificiran zbog nepodmirenih dugova filmskoj ekipi. Ostao je samo jedan film, 'Crnci' Zvonimira Jurića i Gorana Devića. Komisija koja broji 17 članova, a čine je filmski djelatnici iz raznoraznih grana filmske proizvodnje, pristupila je pro forma glasovanju. Od 17 članova komisije, njih šest je glasovalo protiv 'Crnaca'. Njih šest je, dakle, glasovalo protiv jedinog preostalog kandidata, koji je, k tome, film koji je postigao sasvim solidan uspjeh na inozemnim festivalima.

Spomenuti filmovi iz susjedstva hvale se da su inspirirani eksploatacijskim filmom čiji je revival u svjetskoj kinematografiji već godinama jedan od vodećih trendova, kao i novim azijskim filmom? Je li nešto od toga inspiriralo i 'Šuma summarum'?

Ne mogu reći da je. Osobno nisam nekakav bogznakakav obožavatelj eksploatacijskog filma, a niti je ritam novog azijskog filma nešto što mi odgovara. Ako ima nešto što je konkretno inspiriralo 'Šumu summarum', više u formi nego u sadržaju, radovi su autora iz jednog drugog medija, kao što su Alan Moore, Garth Ennis i Brian Azzarello.

Već neko vrijeme hrvatskom je filmu najvažnije da bude priznat na svjetskim festivalima, zbog čega uporno i pokušava kopirati rumunjski recept. Mislite li da će se domaća kinematografija ikada vratiti na put snimanja naslova koje će ljudi masovnije ići gledati u kino?

Ne znam jednostavan odgovor, niti recept za taj problem. S jedne strane sam u potpunosti protiv kopiranja tuđih estetika, ne bi li se pod njihovim skutima ušićarilo štogod na svjetskoj festivalskoj sceni. S druge strane, opet, ne vjerujem da postoji jedinstvena formula domaćeg filma koji bi hrvatsku publiku privukla u kino. Hrvatska kino publika je tijekom godina filmske suše postala jako nepovjerljiva, pa i ćudljiva prema domaćem filmu. Ali se ne smije zaboraviti niti to da je domaća kino publika jedan jako, u svjetskim okvirima, malobrojan korpus. Tu su i domaći distributeri koji su rijetko kada hrvatskom filmu spremni dati pravu šansu za uspješan kino život, a može se dogoditi da pojedini hrvatski film ni kriv ni dužan upadne u međusobna prepucavanja dva najjača hrvatska filmska distributera, koji su ujedno i kino prikazivači, što rezultira nasukavanjem dotičnog filma. Tako da priče koje katkad čujem, da bi se hrvatski film trebao koncentrirati u velikoj mjeri na žanrovski film, što bi vratilo publiku u kina, i nemaju neku podlogu u realnosti. To su spekulacije kao i sva druga 'velika rješenja'.

Je li vama važna gledanost? I je li borba za veliku popularnost hrvatskog filma u Hrvatskoj izgubljena zbog izgubljenog povjerenja nakon poplave smeća devedesetih i jednostavno jake strane konkurencije u multipleksima?

Ma meni je gledanost iznimno važna. Na kraju krajeva, napravio sam film tako da izazove interes i dovuče publiku u kina. Hoće li plan uspjeti? Teško je reći, naročito u situaciji u kojoj smo mi, da nam nijedna domaća televizija nije koproducent, tako da se traileri filma neće vrtjeti u njihovim programima, što je privilegij koji velika većina domaćih filmova ima. 'Šuma summarum' ovisi isključivo o pozitivnoj reakciji publike i njezinom daljnjem aktivnom angažmanu, širenju dobrog glasa o filmu. Ili širenju lošeg, zapravo. Sve nam igra, osim šutnje.

U 'Šumi summarum' ima svega – incesta, ubijanja djece, nekrofilije... Što mislite, kako će prosječan hrvatski gledatelj, ali i hrvatski kritičar koji se mjesecima zgražao na benignu scenu sa svinjom u 'Kinu Lika', snaći gledajući ovaj film, posebno ako nije upoznat s apsolutno nijednim naslovom u čijoj je tradiciji utemeljena njegova, nazovimo ju 'poetika šoka'?

Da, tih scena u filmu ima. Ali nije to tako eksplicitno i šokantno kako zvuči. Nijedna od tih scena nije u filmu just for the sake of it, da bi se kino publika malo zgražala, jer je redatelju to baš onak' supač. Sva nabrojana i još neka nenabrojana ekscesna zbivanja imaju svoj, unutar filma, logičan uzročno-posljedični slijed kojim se do njih dođe, kao i daljnje reperkusije koje ove izazivaju. Sve je to dio jednog ovećeg puzzlea čija konačna slika ne pretendira biti oku ugodna, ali mozgu poticajna već da. Što se kritike tiče, ono što sam dosada uspio vidjeti zapravo je pozitivno usmjereno prema filmu i to u omjeru od bar 3:1 dobre vage. Ja tu ne mogu više ništa. Ne namjeravam se svaditi s negativno raspoloženim kritičarima, niti im objašnjavati stvari koje nisu u stanju sami shvatiti. Ako me lijepo ne zamole.

Postoje li već neki planovi za sljedeći film i kakav biste film htjeli snimiti da imate odriješene ruke i neograničeni budžet?

Imam vrlo razrađene ideje za tri cjelovečernja filma, ali puno će toga ovisiti o prođi 'Šume summarum'. Ja si više ne mogu dozvoliti raditi u uvjetima u kojima sam dosad, u pravilu, pristajao raditi. Nemam više sape. I uopće mi ne treba neograničeni budžet, ali pristojan budžet, za koji mi je već unaprijed jasno da neće biti ni blizu europskom prosjeku, ali s kojim se neću osjećati da mi kolege i suradnici na filmu rade uslugu što pristaju raditi za siću, ipak bi bio osnovni uvjet. A volio bih raditi i za televiziju, mislim na prave, punokrvne serije, za koje također imam pet-šest vrlo konkretnih koncepata. Ali u stanju u kojem su sada u Hrvatskoj televizije s nacionalnom koncesijom bojim se da je to tek sanak pusti.