Žestoka vrućina, ali i navika publike da dnevni nastupi na festivalu nisu posebno atraktivni, rezultirali su činjenicom da je tek nekoliko stotina ljudi popratilo razorni psihodelični nastup Archie Bronson Outfita na glavnoj pozornici. Iznenađenje prvog INmusica iz 2006. ugodno je razdrmalo sparnu zagrebačku večer prljavim blues rock rifovima, no zauzvrat su dobili tek kurtoaznu podršku nekoliko stotina okupljenih.

Na World stageu uslijedio je nastup londonskih Dry the River, čiji je pastoralni folk rock proteklih godina gradio reputaciju po otočkim festivalima i medijima, stilski se gurajući uz sugrađane, višestruke grammyjevce Mumford and Sons. Dojam je da njihovu intrigantnu indie-folk-rock psihodeliju festivalska publika nije dovoljno dobro percipirala, osim kad bi se lansirali u bučne shoegaze eksplozije i na trenutke podsjetili na Sigur Ros.

Većina posjetitelja ipak se tada premjestila pred glavnu pozornicu, gdje su njujorški gypsy-punk-dub multietničari Gogol Bordello pokušavali rekonstruirati znojno ludilo koje su polučili na svom prethodnom zagrebačkom nastupu u Tvornici 2008. Iako je u svirci Eugenea Hutza i ekipe sve rutinerski štimalo i iako je festival (da ne kažemo livada) prirodno podneblje ovog raspašoj-benda, prvi redovi su podivljali tek potkraj koncerta na žestokim 'Immigraniada' i 'Pala Tute', ostavivši nas da se pitamo zašto Gustafi u međunarodnim okvirima ne bi mogli biti ovako popularni. Čini se da za privilegiju da budete Madonnini privatni zabavljači ipak morate živjeti na Lower East Sideu.

Na World stageu su u međuvremenu počeli Fanga, afro-funk bend s juga Francuske koji je zanimljivom kombinacijom afrobeata i elektroničkog hip-hopa zaslužio i bolji termin, budući da se nakon pola sata njihova nastupa publika masovno preselila na New Order

A što reći o ponajvećem imenu festivala? Vjerojatno najutjecajniji elektro-pop bend koji je ikad nastupio u nas, nastao na ruševinama mitskih post-punkera Joy Divisiona, došao je nakon 32 godine u Zagreb u svojoj četvrtoj inkarnaciji. Bez Petera Hooka, ali s Gillian Gilberts koja se vratila u bend nakon deset godina, New Order se ne trudi isforsirano naglašavati svoju pionirsku ulogu u današnjoj indie-elektronici, već pokušava zvučati onako kako vjerujemo da su zvučali i osamdesetih, osvrćući se i na hitoidne trenutke karijere u novom tisućljeću.

I iako su godine ostavile traga na izvedbama pjesama koje traže spartansku disciplinu i poštovanje prema opremi i okruženju u kojima su stvorene, Bernard Sumner i ekipa opušteno iznose teret, posebno u monolitnima 'True Faith' i 'The Perfect Kiss' pojačanima laserima i projekcijama. U ovom ponovljenom maturalcu za 'one iz sedamdeset i neke' zasmetale su jedino usiljena elektro verzija 'Isolation' te preeksploatirana 'Love Will Tear Us Apart' Joy Divisiona. Ipak, sve je izvadila okrutno moćna izvedba 'Temptation', koja je mlađim generacijama premotala kotač vremena na trenutak prije LCD Soundsystema i njihovih vršnjaka.

Hodeći prema izlazu, dobar dio posjetitelja okončao je večer ili u Silent Discu ili na pozornici Ko to tamo peva, gdje je Pozdrav Azri još jednom zazivao Džonijev duh. Duh Petera Hooka vjerojatno se ne bi protivio da je bio večeras ovdje, jer njegovi bivši kolege od vas su tražili samo da se primaknete bliže pozornici.