Dana 10. kolovoza, nastupom u pulskoj Areni obilježit ćete 40 godina od izlaska svog debi albuma 'Dnevnik jedne ljubavi'. Kako to da ste se odlučili baš za pulsku Arenu?

Da budem iskrena, nisam ja, nego moj agent i menadžer Mario Grdošić. Uostalom, zašto ne? To nije prvi put da sam ja u Areni. To je prvi samostalni koncert. Prvi put u Areni sam bila s 'Gubec begom' 1976. Četiri predstave za redom. Bilo je krcato.

Iako ćete 10. prosinca nastupiti u KD Vatroslav Lisinski u Zagrebu, to je i svojevrsni vrhunac turneje 'Dnevnik jedne ljubavi' kojom ste tijekom ove godine održali niz nastupa po Hrvatskoj i regiji obilježavajući 40 godina od izlaska albuma. Kakve dojmove nosite s održane turneje?

Malo kampanjski, kao i sve što se u ovoj zemlji dešava. Pokušavaš napraviti nekakav red, a onda se iznenada nađeš u nekakvoj situaciji koja nije baš uredna, ali još uvijek pokušavaš napraviti red. Ja sam dosta atakirala prvi dio godine. Zapravo sam imala malo nastupa tijekom ljeta. Normalno je da se nekako želiš odmoriti iako ja nemam ni redovno radno vrijeme, niti godišnji odmor itd. Na jedanput je nastala situacija da se ljeto zahuktalo pa se počelo svirati po svakakvim dvorištima, plažama, disko-klubovima… odvijale su se zabave. I to što se po gradovima odvijaju ta kulturna ljeta to je sve pozitivno, ali moje prošlogodišnje ljeto je bilo izuzetno radno. Ne znam je li to dobro jer su velike vrućine, putovanja itd. Ovaj 10. kolovoza baš lijepo sjeda. Vi kažete, vrhunac turneje, ali meni je svaki koncert vrhunac. Nema velikog ili malog koncerta. Svi su koncerti na nivou. Tridesetog lipnja sam bila u Umagu. Postavi se jedna razina ispod koje se ne ide. Praktički, turneja, iako bih ja to poetski nazvala serijom koncerata, ove godine koji su ostvareni i kreirani pod aurom 'Dnevnika jedne ljubavi'.

Koliko Vam teško padaju danas svi ti nastupa i putovanja?

Fizički? Svi smo mi različiti i svatko ima svoj pristup. Moja je ideja vodilja red, rad i disciplina, onda znači da je to sve naporno. To je jako puno putovanja koja su naporna. Iako ja imam sve podobnosti i komoditete poput šofera, auta i aviona… no putovanja su danas vrlo teška. Ja ih teško podnosim. Velika mi je želja ako bih mogla iz dnevnog boravka napraviti koncert i odaslat ga nekako. Jasno da je sam koncert jako zahtjevan i traje dva do dva i pol sata. Ja sam ipak sama na sceni. Ja nemam goste, nemam back ground vokale. Imam petero predivnih glazbenika.

Imate li još uvijek volje i energije da nakon koncerata 'zabrijete' pa se tulum produlji do zore?

Nisam ja to nikada ni radila. Nisam ja osoba koja će ostati budna do pet ili šest ujutro. Bilo je, kroz život, nekih trenutaka gdje se slavilo, ali takvih trenutaka je bilo jako puno u mom životu, no nisu bili striktno vezani za koncerte. Ja sam imala slavlja koja su bila planirana i organizirana. Tada se opuštaš i tada je lijepo i u lijepom si društvu. Koncert je izuzetno profesionalno zamišljen. Nisam ja opterećena nivoom, nego je on već u meni zadan. Nivo ispod kojeg se ne ide. Nisu moje pjesme teške, nego ih ja napravim da su teške. Nitko mene ne traži da ja od pjesme npr. 'O mojoj mladosti' koja ima dvije oktave, koja je tematski tako napravljena. Ja napravim da ima tri oktave. Nitko to ne traži od mene. To ja tražim od sebe. Sve je dosta složeno, teško i držim cijeli koncert. Na sv u sreću imam sjajne glazbenike koji su srčani i predani.

Tko Vas prati na koncertima?

Već dugi niz godina na keyboardu je Gojko Tomljanović, na trubi i na harmonici je Josip Grah. Mi još od Cubisma surađujemo. S Gojkom sam od 1996. Borna Šercar je na bubnjevima, na bas gitari je Davor Črnigoj. On je na svim mojim albumima još od 1973. ili '74. iz prekrasne grupe Klan. On je fantastičan glazbenik i surađujemo cijeli niz godina. Na gitari je Elvis Penava. To su izuzetni glazbenici koji su motivirani, a onda sam automatski i ja inspirirana i motivirana. Obostrano je to. To jedino i treba pokazati. Nema dodatnih elemenata osim na samom koncertu, a to je glazba.

Album 'Dnevnik jedne ljubavi' i dan danas se smatra jednim od najboljih domaćih albuma svih vremena. Sve pjesme na albumu potpisali su Vaš životni partner Karlo Metikoš te Ivica Krajač. Sjećate li se snimanja tog albuma?

Svega se sjećam! I napetosti i ludnice. Što se slavlja tiče o kojem smo pričali, mi smo slavili svaki takt, svaku riječ… Puno smo mi pričali o glazbi i jako je puno slušali. Kako ovo, kako ono. Sjećam se jako dobro našeg unajmljenog stana u kojem smo živjeli na početku Zamenhofove. Sve se treslo kako smo glasno glazbu slušali. Negdje blizu nas je i Milka Planinc živjela. I dan danas ja glasno slušam glazbu. To je tada sve pucalo, to je ludnica bila, ali izuzetan zanos i entuzijazam. Ne prepričljivo! Možda bi trebalo pričati o tome da ljudi kada nešto stvaraju zaista imaju i razlog zašto to rade, ali to mora pokriti i zanos i entuzijazam i ta vjera u to što radiš. Jesam li ja znala tada da li će biti to dobro? Ne, ali je Karlo znao. On bi vam danas rekao: 'Pa normalno'. On je tak' govorio. Neke stvari su možda malo jasnije, ali ljudima koji vide malo šire. On je to vidio jer je imao veliko iskustvo zbog svoje karijere kao Matt Coolins. Zatim Ivica Krajač koji je napravio prekrasne stihove. Zatim Branimir Živković, tada vrlo mlad… Karlo je itekako znao. Ja sam tada imala 20 godina i bila sam sretna da ću imati novi album. Potpuno novi album. Ne ono što mi je diskografska kuća htjela potrpati, sve one singlice prije toga, na album. Imala sam ih dovoljno, ali ne dolazi u obzir.

Ali u to vrijeme to je istovremeno bio i jedan vrlo hrabar i revolucionaran potez snimiti takav album koji nije u to vrijeme bio nalik ničemu na sceni bez obzira na to što ste na njemu radili i vi i Metikoš.

To je jedan konceptualni album. Donosiš jednu priču, jednu vrlo realnu priču osobe. Mi svi tražimo ljubav i želimo doživjeti ljubav. Ljudi se razočaraju, ljudi su sretni… svakakva su tu stanja. To je vrlo zapravo prisno svima, željeno od mnogih. Malo sam bila skeptična prema naslovu 'Dnevnik jedne ljubavi', a Ivica je rekao: 'Znam da ti to sad zvuči malo prisno i nježno.' Bilo mi je to neobično jer nisam nikada pisala dnevnike u životu, ali mi je bilo nježno i lijepo. Dobro je da na nešto imaš neku reakciju, a ne da samo kimaš glavom. Ja sam jako otvorena osoba za suradnju, a iz toga se uvijek nešto izvuče i važno je da se komentira. Snimanja su bila fantastična. Svaki instrumentalist i vokalist snimali su samo jedanput. Ako si želio ponoviti, morao si izbrisati prethodnu snimku i snimati ponovo. Nisi mogao imati 20 snimaka pa izabrati najbolju. To danas zvuči čudno.

Kakve su bile Vaše prognoze i razmišljanja nakon što ste snimili album? Jeste li sramežljivo očekivali da bi mogao proći na tržištu ili ste bili sigurni u uspjeh albuma i pjesama na njemu?

Jako su puno pričali o albumu dok se stvarao. Puno su mediji o njemu pisali. Tadašnji glazbeni kritičari su pisali o njemu poput Despota, Batinovića, Vrdoljak je već počeo pisati… Aco Kostadinov. Svi su oni pisali u tim rasprodanim časopisima. Jako, jako puno se pisalo o našem radu. Puno je došlo lijepih riječi do nas. Puno smo čuli ljubomornih i zavidnih riječi. Karlo je rekao da ga uopće ne zanima kako će album biti prihvaćen i koliko će se svidjeti publici. Važno je, rekao je, da se sviđa nama. 'Stavit ćemo ga iznad klavira.' Album je rađen za nas da bude predan onima koji će ga razumjeti. Ako ga neće razumjeti neće biti kraj svijeta. U cijelom tom entuzijazmu i zanosu jedna realna slika. Bez taštine. To mogu ljudi koji nemaju problema sa svojim egom.

Kako je bio ocijenjen album kada se pojavio na tržištu? Jesu li krenuli odmah hvalospjevi ili je trebalo vremena da zaživi?

Pa normalno. Nije on proglašen najboljim albumom te godine. Kako je vrijeme išlo tako mu je vrijednost rasla. Nisam ja tada znala da će on doživjeti 40 godina. Ne bih ni sad znala da mu je već 40 godina. To su drugi otkrili. Mladi su ga otkrili. Ja sam konstantno slušala kako ljudi slušaju ispočetka i ispočetka. To je možda fenomen. Fenomeni su mogući i postoje. To je jedan svjetski primjer. Vani se bave tim stvarima. Stvari stavljaju nekako na svoje mjesto. Nešto što se rodilo prije 40 ili 50 godina točno znaju gdje će to staviti. Na kojem je mjestu i što je bilo prije njega. Zanimljiv je bio komentar Pece Popovića na promociji albuma u Beogradu koji je rekao da je to četvrti rock album i prvi ženski rock album na ovim prostorima. 'Ti si bila jedina žena u ego mazohizmu, muškom svijetu', rekao mi je tada i dodao: 'I po svemu sudeći, bolji od svih drugih albuma.' Neke stvari, kada slušate danas album, začudite se kako je to napravljeno. Npr. 'Ležaj od suza'. Svi su vezani za 'O jednoj mladosti'. To je velika pjesma. Danas više nema takvih. Velika pjesma je da imaš što za reći, što za pokazati, da imaš predivnu melodiju.

Velika pjesma nema vremensku odrednicu ni stil vezan uz trend.

Potpuno se slažem. Cijeli album je takav. Prekrasni stihovi. Ivica Krajač milijune je stihova i hitova napisao. 'Mi smo dečki kaj pijemo stoječki', za koju ljudi misle da je tradicionalna, njegova je pjesma. Kroz devedesete su se ljudi izuzetno vezali za neke stihove. Kada mi priđe mladić ili djevojka od 20 godina i kaže mi: 'Možda ću ja biti ta, jedan od tisuću.' Kad on kaže: 'Možda na mene čeka neki drugi svijet' jer ovaj nije dobar. To je jako radilo u 90-ima. To su svi citirali. 'Možda i u tami nikne neki dobar svijet.' Kad je niknuo? Čuda su moguća! To je pokretački što nas tjera dalje.

To je samo prvih 50 posto, a drugi 50 posto dajete Vi svojom izvedbom.

Ja sam toga oduvijek bila svjesna. Pjesma je napravljena, gotova je i treba je plasirati. Da je date jednom, drugom, trećem… tko će je najbolje otpjevati? Emocije i suptilnost, talent, kako ćeš je plasirati je važno. Apropos, ako ostane živjeti, znači da dobar izbor. Karlo je rekao da se takav glas rađa jednom u sto godina. To je i Petar Luković u onoj svojoj knjizi napisao. Karlo je mene i odabrao. Kada je i napravio skicu pjesme, ja sam je brzo morala naučiti da on čuje kako to zvuči. To mu je otvaralo horizonte. Gdje još može ići.

U pulskoj Areni planirate izvesti program u trajanju od dva i pol sata – barem. Navodno ćete izvoditi i pjesme koje se rijetko nađu na vašem repertoaru. O kojim pjesmama je riječ?

Dodala sam samo par pjesama pa neka ostanu tajna. Ja zapravo imam normalan koncert. Ja ne mogu doći, a ne otpjevati mnoge pjesme. To je karijera koja traje 45 godina. Ja ne slavim svoje obljetnice. Bitno je da se kaže da djelo ima obljetnicu. To je raritet. Djelo koje smo napravili. Djelo ima svoje ime i svoj naslov 'Dnevnik jedne ljubavi'. Možda će se kroz neko vrijeme zaboraviti autori, ali ostaju pjesme. Neće se zaboraviti naslov albuma.

Osim pjesama s albuma 'Dnevnik jedne ljubavi', imali ste još čitav niz pjesama i hitova. Postoji li osobnih pet pjesama koje obožavate?

Znate da se ta lista čak i mijenja. Prekasna je 'Ležaj od suza' lijepa je 'Magla'… Ona mi je sve ljepša i ljepša. Zato što doživljava takva prekrasna izdanja. Ako govorimo o 'Dnevniku', prošlo je 40 godina. Zašto bi se radilo ponovno originalno izdanje? Trebamo pokazati što smo u tih 40 godina naučili. U kojoj smo se mjeri promijenili. Jesmo li napredovali ili nazadovali. Ljudi su uvijek skloni usporedbama. Ja bi ih željela u jedno novo ruho staviti. Zato su i lijepe jer žive i osvježavaju se.

Prošle su četiri godine od Vašeg posljednjeg studijskog albuma 'Živim po svom'. Spremate li možda novi studijski album?

Nisam razmišljala o albumu, ali sam razmišljala o jednoj pjesmi. Ovu jesen će izaći jedna lijepa suradnja s riječkom indie grupom Quasarr. Jako lijepa pjesma zove se 'Ljubav'. Izuzetno sam ponosno i sretna. Znate, ponovo sam upoznala zanos. To je samo jedan u nizu koji dođe kroz sve ove godine. Ta potvrda o zaljubljenosti u muziku, o zanosu, o time da to nije njihov proboj za novac jer ne mogu glazbom koju stvaraju zaraditi taj novac. Stvarno moraš biti zaljubljenik. Postavlja se pitanje koliko je to moguće? Sve je moguće. Baš su mi pričali nakon demo snimke, nakon što je otišla u London kod tamošnjeg producenta, da je oduševljen materijalom i da misli da je fantastičan. Jako, jako lijepo. Pjevač Boris Štoki i ja se izmjenjujemo. Jako mi se sviđa kako je pjesma postavljena. Nešto što je na mom putu. Ponovo smo se našli slični i hvala dragom Bogu da je to tako. Lijepo je imati ponovno tu potvrdu da se prenosi istina kroz glazbu i da glazba živi. Ne zanima me što se dešava oko mene jer je to totalno neki drugi svijet. Mene ne zanima je li taj svijet manji ili uži. Ja imam svoj svijet, ja sam na svom putu u iskrenosti i istini. Ukusi su različiti i nikada se nisam opterećivala hoće li se nekome dopasti ili ne. Jako je bitno da ti vjeruješ u to što jesi.