Domenic Palermo jedan je od onih ljudi koji sa sigurnošću mogu reći da im život nije lak. Samo u posljednjih godinu dana, koliko se krčkao 'Tired of Tomorrow', drugi album njegova benda Nothing, čovjeku se dogodilo toliko bizarnosti da se možemo zapitati – odakle mu uopće volja za sviranjem. Prvo su mu neki likovi doslovce polomili kosti u pokušaju da mu ukradu mobitel, onda mu je umro otac, da bi obiteljsku tragediju (smrt majke) doživio i basist Nick Bassett. Uz povraćanja i ostale detalje prigodno mučnog narativa, nekako su uspjeli skrpati taj album, da bi upali u novi izazov – javno vrijeđanje i natezanje s Martinom Shkrelijem, farmaceutskim mogulom i dokazanim prevarantom koji je financirao njihovu izdavačku kuću i od kojega su na koncu ipak uspjeli pobjeći.

S obzirom na okolnosti (ili možda baš zbog njih), album je ispao za nekoliko kopalja kvalitetniji od prvijenca 'Guilty of Everything'. Nothing su uspjeli isfiltrirati prilično divlju buku s prvog albuma i destilirati je u lijepe pop melodije, a time se doteturali i do nešto šire publike. Svuda, osim u Zagrebu – dojam je da je sinoć na koncert došlo ipak nešto manje ljudi nego prije dvije godine u Močvaru.

Dvjestotinjak okupljenih prvo je progutalo pola sata potentnog post punka velških Chain of Flowers, koji su potmulo, gotovo u potpunom mraku, ispoštivali nasljeđe Joy Divisiona, ne odmičući se puno od uzora. Bučna kanonada Nothinga u usporedbi s njima djelovala je poštenije, iako ne pretjerano uzbudljivo.

U gitarsko-vokalnom nadmetanju od glave do pete istetoviranih Domenica Palerma i Brandona Sette ima dubine i prigušene ljepote. Musav i mastan zvuk gitara bend izvodi iz klasičnih shoegaze okvira i plasira ih puno bliže grungerima iz devedesetih. Ipak, kad se probijete kroz sve te slojeve, dođete do pretjerano prljavih verzija fino komponiranih pjesama, čije su verzije na albumu u ugodnom produkcijskom ruhu superiorne onima uživo. U takvoj postavci profitiraju starije pjesme poput 'Get Well' ili 'Bent Nail', dok s novog albuma najbolje zvuči zaključna 'Curse of the Sun'.

Unatoč pristupu koji je kombinacija suludih životnih okolnosti i svjesno odabrane lijenosti, Nothing posjeduje glazbenu kvalitetu koja ih svrstava među uvjerljivije mlađe interpretatore zvuka devedesetih. Na njima je da odluče hoće li krenuti putem produkcijski ispoliranijeg zvuka sa zadnjeg albuma ili garažnog ruha kakvo demonstriraju uživo. Za što god se odlučili, nadamo se da će im privatni život biti manje turbulentan.