Sve ono što se posljednjih desetak godina događa u karijeri Olivera Dragojevića ponekom neupućenom moglo bi se učiniti kao da je palo s neba, ili da je pak plod nekog neuhvatljivog, nepredvidljivog spleta okolnosti, no nasjesti na takav dojam bila bi poveća greška, jer se tu ipak radi o gotovo pet decenija ozbiljnog bavljenja glazbom. A to što Oliver kontinuirano uspijeva postići da sve to djeluje tako ležerno, dalmatinski flegmatično i naoko nehajno, samo je dio njegova šarma. A izdogađalo se tu zaista svašta – od slavnih koncerata u mitskim toponimima svjetske glazbe, pariškoj Olympiji, njujorškom Carnegie Hallu, londonskom Royal Albert Hallu i sydneyskoj Operi, pa zatim nekoliko albuma snimljenih 'za svoju dušu' do konačno, u sedmoj deceniji života, početka autorske 'karijere'.

Trenutak u kojem se Oliver 'preporodio' mogao bi se otprilike locirati u vrijeme od prije desetak godina, kad je, nakon svih bezbrojnih hitova, pobjeda na festivalima i Porina, postalo očigledno da mu više nije 'priša' objavljivati novu glazbu, a pogotovo ne 'naganjati' hitove i time se izlagati usporedbama s (eventualnom) konkurencijom, koju Oliver Dragojević, ruku na srce, u Hrvatskoj nema već dugo. Sve to naravno nije značilo kraj njegove diskografske karijere, već neki novi početak – početak jednog nešto ambicioznijeg razdoblja njegove karijere, ako se ambicioznim uopće može nazvati ovako ležerna glazba potpuno lišena potrebe da se dopadne i dokazuje bilo kome.

Oliverov 22. studijski album (najvjerojatnije 22, jer do 100% točnih podataka nije lako doći, osim toga, broji li se i dječji album sa Zvjezdicama iz 1987) u karijeri nastavak je onoga što je počeo 2005. na albumu 'Vridilo je', na kojem je, uz pomoć producenta i glavnog aranžera, gitarista Ante Gela po prvi put ozbiljnije zaronio u jazz, što mu je očito bila davna želja. No možda je taj novi, sjajni i zreli, ali mrvicu hermetičniji Oliver bio prevelik zalogaj za njegovu core publiku, pa je sljedeći album, 'Samo da je tu' iz 2010. donio sličan zvuk i ugođaj, samo sa značajno naglašenijim melodijama i pjevnijim refrenima, pa se onda sam od sebe, ničim izazvan, dogodio i poneki 'slučajni' hit ('Jubavi mala', 'Dao bi se kladit', 'Prije sna', 'Vjerujem u anđele'…). Važno je reći i da su na taj album uvrštene i dvije debitantske autorske Oliverove skladbe – 'Moja ljubav i moj križ' i 'Za onu viru', obje na tekst Jakše Fiamenga, i da su obje i više nego uspjele. Uslijedio je nakon toga zgodan 'međualbum' 'Noć nek tiho svira' iz 2011. na kojem Oliver s violončelistom Stjepanom Hauserom, polovicom 2Cellos, ponovo čita svoje neke od svojih klasika u novim, prigodno 'nokturalnim' aranžmanima.

'Tišina' dakle nastavlja Oliverov sjajan novomilenijski niz, no očito je uložen znatan trud da bi se osvježilo priču i izbjeglo ponavljanje, pa je ovaj put Elvis Stanić izabran za glavnog zvučnog 'consiglierea' (čitaj: producenta, aranžera, gitarista, harmonikaša itd.), a album je snimljen u bazi kvarnerskih jazzera, studiju Ivana Popeskića. Promjene su vidljive već u uvodnoj 'Moje lipo' autora Dade Pastuovića (inače starog Oliverova suradnika i 'partnera u zločinu' Slavena Bilića u Neweri), simpatičnom potencijalnom hitiću koji u Oliverovu priču uvodi diskretnu mediteransku harmoniku, kakvom se Stanić prilično efektno služi već neko vrijeme. Tu sad treba reći da od albuma ne treba očekivati bogzna kakve verbalne bravure, iako ima i tekstova kvalitete koja na domaću estradu nije sletjela godinama. To se, naravno prije svega odnosi na Jakšu Fiamenga i sjajnu završnu naslovnu stvar (ali i ostale njegove tekstove na albumu), kao i na Olju Savičević-Ivančević čija 'Konfidenca' predvidljivo rimuje konfidencu s kadencom i to joj je jedina (polu) zamjerka. Ali ima naravno i mahovine – no nije za zamjeriti, ovdje je ipak puno važnije tko pjeva nego što pjeva, uostalom tko bi drugi osim Olivera mogao isfurati visokoumne stihove tipa '…moje lipo, moje lipo, još te uvik volin slipo…', a da to ne ispadne jeftino i banalno kao što izgleda na papiru.

Treba spomenuti i Tedija Spalata čiji je autorski doprinos na albumu lavovski – osim spomenute, vrlo dobre 'Konfidence' (ovdje u dvije verzije – 'običnoj' i unplugged) koja na kilometar odaje Spalatov rukopis, ali ju Oliver s lakoćom 'prisvaja', tu su i možda još i bolja, hitoidna 'Je l' mi suđeno' i nešto manje uvjerljiva 'Pridaj se'. Po dvije korektne pjesme dali su Branimir Mihaljević i Arne Politeo, te ponovo Oliver, ponovo na tekst Jakše Fiamenga. Nijedna se od te dvije Oliverove skladbe ('Zadnja karta' i 'Tišina mora') nimalo ne 'stidi' biti u ovoj konkurenciji, naprotiv – naslovna jazzy balada spada i među highlighte albuma.

Možda mrvicu slabiji od sjajnog prethodnika ('Samo da je tu'), a možda i ne – pokazat će vrijeme i prihvaćanje materijala od strane publike na koncertima. Uglavnom, Oliver je i dalje u vrhunskoj formi, ali to već odavno nije nikakva vijest…

OCJENA: 8,5 / 10
DATUM IZLASKA: 15. svibnja
IZDAVAČ: AQUARIUS RECORDS