Apsolutni pobjednik ovogodišnje Pule je film Bobe Jelčića 'Obrana i zaštita' koji je osvojio čak sedam glavnih Zlatnih arena. Povodom toga porazgovarali smo s Bogdanom Diklićem, koji je za ulogu Slavka u Jelčićevom filmu proglašen najboljim glavnim glumcem te Zdenkom Geld, producenticom 'Obrane i zaštite'. Ujedno smo uhvatili friške dojmove Tomisla Mršića, redatelja filma 'Kauboji' koji je osvojio nagradu publike Zlatna vrata
Gospodine Diklić, žiri Pule upravo je vama dodijelio Zlatnu arenu za najbolju glavnu mušku ulogu. Jeste li očekivali nagradu?
Nadao sam se i drago mi je da se to dogodilo. I jako je važno da se dogodilo. Nikoga niti napadam niti hvalim, ali usporedite koliko je Zlatnih arena dobila 'Obrana i zaštita' s činjenicom da smo kod publike zadnji. Jednostavno nitko od nas, počevši od Bobe Jelčića pa do Zdenke Geld, nije taktizirao niti podilazio. Snimili smo jedan u osnovi mučan film, ali ne mučan po gledaoce, nego po sižeu, po životu junaka koji se u njemu pojavljuju. Tjeskoban, ali namjerno je takav. Postiglo se ono što se htjelo.
Što mislite, zašto je film prošao toliko loše kod publike?
Prvo, jako mi je žao zbog toga. Jako mi je žao što publika u Areni nije prepoznala nešto što je iznad svakodnevne zabave, iznad sapunica, nekih polujeftinih komedija… U današnjoj je kinematografiji, mislim generalno, ne samo na ovim prostorima, publika ošamućena tom jeftinom produkcijom. Zato je značajna odluka žirija i zato je značajan ovaj film.
Znači, filmovi poput 'Obrane i zaštite' nužno su potrebni toj ošamućenoj publici?
Jesu, potrebni su joj. Hoće li oni biti žanrovski strukturirani ili će kroz neku čudesnu komiku biti snažni, svejedno je. Ovo je vrlo snažan, jak film i potreban je. Kad gledate taj, ili takav, film, ne rješavate križaljku, ne gledate crtane filmove niti sapunicu, već stojite ispred platna nekog velikog slikara. Ne gledate sliku potočića koji žubori i lane koje pokraj njega pase. Gledate ozbiljnu sliku, ozbiljno platno.
Vaš lik u filmu, Slavko, bori se s dvojbama unutar sebe. Kako ste došli do tog glumačkog izraza?
To je neko glumčevo poistovjećivanje unutar igre sa samim likom. Naravno da Slavko ima dodirnih točaka s mojim temperamentom o doživljajem problema. Jednostavno je propušten kroz mene, a ja sam negdje propušten kroz njega. Moja definicija lika otprilike glasi – niti je on ti, niti si ti on, a ipak ste jedno. I vi i ja smo pomalo Slavko u nekim stvarima. Možda se to kod nas drukčije manifestira, a nekad i ovako. Čovjek se ponekad zatvori pa hukće. A kamere nema. Tako i ja kao Slavko, odem u WC pa hukćem. Ta dokumentarnost u glumačkim rukopisima po meni je itekako dragocjena u ovom filmu.
Koliko vam je trebalo da postanete to jedno sa Slavkom?
Slavka sam ja odmah osjetio, što je najvažnije. A onda smo se našli kroz fazu priprema.
Kako je bilo surađivati s Bobom Jelčićem?
To je za mene bilo jedno potpuno novo i dragocjeno iskustvo, bez obzira na kilometražu koju imam. Nešto što me u poodmakloj fazi vratilo pameti.
Jeste na početku cijeloga procesa mislili da ćete sa svojim dugometražnim igranim prvijencem osvojiti čak sedam Zlatnih arena u glavnim kategorijama?
Ni u najboljim snovima nisam mislila da bih mogla dobiti takvo što. Jasno, potajno sam se nadala da na neki način doživim to priznanje, jer, naravno, vjerujem u projekt i stojim iza njega u potpunosti, no ovo mi je stvarno neočekivano.
Kako je došlo do suradnje s Bobom Jelčićem?
Veliki sam fan teatra Bobe i Nataše Rajković. Zajedno smo surađivali na njihovom prvom eksperimentalnom filmu 'Ono sve što znaš o meni', premijerno prikazanom 2005. godine. Nakon toga smo nastavili raditi zajedno. Ovaj film ima dugu povijest. Puno puta smo aplicirali na tada još Ministarstvo kulture. Kad mi je Bobo poslao zadnju ruku scenarija, pročitala sam ga u jednom dahu i toliko je prštalo iz njega da sam znala da ćemo dobiti novac od HAVC-a. Nevjerojatno, ali film živi neki svoj super život.
Taj svoj životni put počeo je na Berlinaleu. Je li on bio u vašim planovima?
Želja nam je bila da se film prikaže na A festivalu, ali on nije rađen za festivale. On je takav kakav je organski izašao iz Bobe, to je njegova intimna priča.
Što se tiče planova s filmom, na Berlinale ste stavili kvačicu, na Pulu čak sedam njih. Što je sljedeće u vašim planovima? Idete u lov na Srce Sarajeva?
Idemo se uvući u srca Sarajlija, hehe. Film je hrvatsko-bosanskohercegovačka koprodukcija. Ako je u Hrvatskoj ovako dobro prošao, mislim da će ga bosanskohercegovačka publika još bolje razumjeti, jer im je ta tema puno bliža.
Kad smo kod publike, pulska je 'Obrani i zaštiti' dala najnižu ocjenu.
Iskreno, nadala sam se da neće biti toliko porazni rezultati. Tim više što film, poput predstava Bobe i Nataše, uz artistički pristup ima tu jednu toplu, komunikativnu, ljudsku i humorističnu crtu. Mislila sam da će to publika prepoznati, ali rezultati pokazuju suprotno.
Zašto?
Jasno mi je da ljudi danas žive u vrlo teškim okolnostima i situacijama i ako odvojiš novce za kino, želiš se za njih zabaviti i opustiti, maknuti svoje misli iz svog privatnog čemera i jada. No nadala sam se da će ovaj film biti kvalitetan odmak i da će to publika prepoznati. Tko zna, možda se to još dogodi. Od sredine rujna smo u hrvatskim kinima i nadam se da će nas publika prepoznati.
Bobo i vi idete dalje sa suradnjom?
Da, naša suradnja se već nastavlja. Film je u fazi pisanja scenarija. Stilski će biti dosta slično, ali tematski nešto sasvim drukčije.
Niste dobili Zlatnu arenu, ali ste zato dobili Zlatna vrata, nagradu publike.
Ono po što smo došli, to smo i dobili.
Zlatna vrata su vam najbolja referenca za osvajanje publike u kinima.
Od početka, od prvog dana, prve sekunde, rekli smo si: idemo napraviti film za publiku. To je to. Filmovi postoje da se gledaju. Da sam mogao, odmah bih potpisao nagradu publike.
'Kauboji' postaju pravi fenomen. Predstava je sama po sebi fenomen, sad se i film priključuje tome.
Nadam se da je to sve dio istog fenomena. Posebno zato što se predstava i film nadograđuju. Potpuno su različiti, a potpuno isti.
Glumci su odlični i besprijekorno uigrani, a nitko nije dohvatio Zlatnu arenu.
Malo mi je žao zbog toga, jer sam zaljubljen u te glumce i mislim da ne postoji bolji ansambl u hrvatskom filmu. Možda upravo stoga što ih je osam, žiri nije mogao nikoga izdvojiti. Da mene pitate tko je najbolji, ne bih mogao izdvojiti.
Za kraj, kako je bilo u u petak na premijeri u Areni? Publika vas je nagradila ovacijama.
Super! Oduševljen sam kako su ljudi reagirali. Neke stvari koje sam ja uspio shvatiti tek u sedmom gledanju filma, oni su ih odmah shvatili. Baš sam uživao. Čak više u prijemu publike nego u filmu.
