30-godišnja osječka glumica Petra Cicvarić, koju smo upoznali u televizijskim serijama 'Najbolje godine' i 'Ruža vjetrova', prije godinu dana je dobila stalni angažman u Gradskom kazalištu Zorin dom u Karlovcu. Ondje je upoznala svog sadašnjeg partnera, glumca i glazbenika, 35-godišnjeg Karlovčanina Peđu Gvozdića, a krajem rujna postali su roditelji svog prvog djeteta, kćeri Korane.

Kako vam prolaze prvi tjedni majčinstva? Kako se snalazite?
Svi ti kažu da su prvi tjedni naporni i da nije lako, iscrpljenost i umor su najveća boljka. Bila sam spremna na to, znala sam što me čeka i kako prolaze ti prvi tjedni i mjeseci, ali zahtjevno je. No ništa se ne može usporediti s osjećajem koji imaš kad držiš svoje dijete u naručju. Toplina njezinog tijela, njena mala glava, njene ruke, oči kojima promatra svijet oko sebe, sve su to stvari koje svaki dan barem malo rastjeraju umor.

Kakva je Korana beba?
Kad me pogleda svojim velikim očima i uhvati čvrsto svojom malom rukom za prst, osjećam se najsretnijom na svijetu! Divno je gledati kako raste i kako se mijenja. U snu se često smije, proteže se dugo i pri tom mijenja izraze lica jako brzo. Mogu samo stajati i promatrati je.

Koliko vam Peđa pomaže, kako se on snašao u ulozi tate?
Svakoj ženi treba pomoć u ovo vrijeme. Bilo kakva. Moja obitelj je tu, Peđina također, ali i prijatelji su nam uvijek na raspolaganju i zaista su spremni pomoći na bilo koji način, makar samo donijeti nešto iz slastičarnice (smijeh). Peđa ima umirujuće djelovanje na Koranu, kad je primi i kad joj zapjeva ona se brzo smiri. Pomaže mi puno, bez njega bi sve bilo puno puno teže.  

Kad se čuje prvi plač djeteta to je poseban trenutak. Što vam je prošlo kroz glavu?
Teško je ukratko opisati taj osjećaj. Zaista sam zaboravila na svu bol koju sam doživjela pri porodu. Osjećala sam ogromnu sreću, ispunjenost, stavili su mi je na prsa, Peđa je bio uz nas i ništa više nije bilo bitno. Ne znam jesam li išta rekla, mislim da smo samo ležali nas troje. 

Jeste li se možda bojali postporođajne depresije?
Nisam o tome razmišljala. Svjesna sam da ima težih dana, da ima lakših, da su ovi mjeseci posebni kao i stanje u kojem se nalazim i ne mislim da su osjećaji stalni. Tuga dođe, strah također, ali isto tako i sreća i opuštenost.

Čije savjete slušate, čitate li knjige, kako se informirate oko majčinstva?
Slušam one koji su mi najbliži, slušam druga iskustva, čitam ponekad i forume, dopisujem se s drugim majkama i ono što mi se čini najboljim za našu obitelj, te savjete poslušam. Čitam knjigu 'Prve godine zašto su važne', autora Milivoja Jovančevića. Knjiga je odlična, svima je preporučujem. Počela sam je čitati u trudnoći, a još ću joj se vraćati tijekom godina. Savjeti udruge Roda su mi također pomogli, kao i savjeti s Klokanice. 

Što vam je za sad najljepše u majčinstvu?
Osjećaj da smo stvorili jedno malo biće, da imamo priliku odgajati je i na taj način možda promijeniti nešto u svijetu. 

Kako ste Korani odabrali ime?
Dugo nismo imali žensko ime jer se nismo mogli dogovoriti. Bili smo na Korčuli kada smo zaključili da se i njemu i meni sviđa ime Korana. Oboje volimo rijeke i vezani smo zajedničkim uspomenama za rijeku Koranu pa smo zato zaključili da je to najbolje ime za naše dijete.

Kako ste se pripremali za porođaj? Jeste li išli na neki tečaj?
Dugo nisam ništa htjela slušati od drugih žena o porodu, niti čitati, ali kad sam ušla u zadnji mjesec trudnoće, to se odjednom promijenilo. Sve vezano za porođaj me počelo zanimati pa sam čitala i slušala iskustva. Dobro je znati otprilike što te čeka, dobro je znati medicinski što se događa pri porodu, treba znati svoja prava i što se sve može dogoditi, ali zapravo je svaki porod individualan i ne možeš ga planirati.

Puno vaših kolegica je rodilo ili ih porod tek očekuje.Je li lakše kad imate s kime podijeliti iskustva, veseliti se sitnicama..?
Da, apsolutno. Dijeljenje iskustva, briga, dijeljenje slika i traženje savjeta, sve to pomaže, ne osjećaš se usamljeno u svemu tome, a još, ako možeš pomoći nekome sa svojim savjetom, osjećaš se odlično! Kada me Korana probudi u tri ujutro i ne želi zaspati još neko vrijeme, tada se javim jednoj prijateljici/kolegici za koju također znam da ne spava jer ziba svoju malu kćer.

Razmišljate li o udaji ili to sad još nije na 'tapeti'?
Nisam nikad razmišljala o udaji, nisam taj tip. Znam da smo obitelj bez obzira na papir ili na komad nakita. No lijepo je podijeliti sreću i mislim da ćemo iz tog razloga okupiti našu najužu obitelj i najbliže prijatelje kad bude vrijeme za to, a ujedno će to biti i prilika da se povežemo istim prezimenom.