Ulaz u prazninu' nova je uspješnica francuskog redatelja Gaspara Noéa, poznatog po kontroverznim ostvarenjima 'Nepovratno' i 'Sam protiv svih'. Film donosi nelinearnu priču o Oscaru i njegovoj sestri Lindi koji su tek su se doselili u Tokio. Oscar je mali diler drogom, a Linda radi kao striptizeta u noćnom klubu. No jedne večeri Oscar upada u policijsku zasjedu i bude ubijen. Iako se čini da je to njegov kraj, ipak nije tako. Oscar odbija napustiti ovaj svijet te poput duha ostaje prisutan sve ne bi li zaštitio svoju sestru. Prošlost, sadašnjost i budućnost, sve se izmiješa u halucinatornoj filmskoj viziji... U intervjuu redatelj objašnjava kako je pronašao inspiraciju za, kako sam kaže, 'psihodeličnu melodramu'.

Jeste li oduvijek imali ovu određenu psihodeličnu ideju na umu?
Iako volim autore poput Alana Clarka, Fassbindera i Peckinpaha koji prikazuju ljudsku egzistenciju s određenom dozom surovosti, ovaj sam put odlučio snimiti halucinatorni film pun boja i slika, hipnotičan i snovit, gdje nad faktima prevladava vizualna ljepota. Iako se ne želim uspoređivati s genijem poput Kubricka, u određenim sam momentima mislio na njegovu 'Odiseju u svemiru'. Iako tu ima drogiranja, nije to film o drogiranju, već ideji egzistencije koja je poput broda koji nema svoju luku.

Je li bilo teško financirati ovaj projekt?
Bilo je lako snimiti film, no staviti ga na papir i financirati išlo je teže. U neko vrijeme činilo se da će ga tehnički biti nemoguće izvesti, no zahvaljujući protoku vremena i novotarijama tehnike, film je zaživio. Da sam ga snimio prije desetak godina, izgledao bi campy i teatralno. Najteže je bilo skupiti novce za skupi projekt koji bi se snimao u Tokiju, uključivao dosta erotike te nepoznat cast, s rizikom da će biti zabranjen za mlađe od 16 godina.

U filmu se upotrebljavaju vrlo složena kretanja kamere...
Kada sam se počeo pripremati za film, glavna opsesija nije mi bila tko će glumiti u njemu, već tko će mi biti direktor fotografije. Najteži dio je bio naći nekoga tko će biti toliko talentiran da može smisliti način na koji se može pričvrstiti kamera za dizalicu kako bi mogla konstantno letjeti kroz zidove. Činilo se kao nemogući tehnički podvig. Pokušali smo napraviti protutipove. Naposljetku smo se sjetili snimati na stvarnim lokacijama, no morali smo puno toga rekonstruirati u studiju jer je drukčije bilo nemoguće. Rezultat svega toga su bile ogromne dizalice u studiju i ponekad im je kretanje bilo ograničeno. Imao sam noćne more u kojima su se dizalice zaglavile i svaku noć sam sanjo pozicije kamera i slijed snimanja. Srećom, zaposlili smo sjajnog japanskog direktora fotografije koji je ujedno bio superkul. Pravo je čudo da je film takav tehnički uspjeh jer je svaki slijed predstavljao novi problem.

Postoji li Ljubavni hotel zaista u Tokiju?
Ljubavni hotel je stvoren u studiju. Ima ih mnogo u Tokiju, no stranci nisu baš dobrodošli te je sve napisano na japanskom. Temeljio sam svoje istraživanje na knjigama i slikama Ljubavnih hotela, naglašavajući psihodeličnu stranu.

Jesu li dijalozi bili napisani ili su bili improvizirani kao u filmu 'Nepovratno'?
Za razliku od 'Nepovratnoga', gdje je bilo tri stranice scenarija, ovdje je bilo 100 stranica, no s vrlo malo dijaloga... Zbog činjenice da je ovaj film vrlo vizualan projekt, morao se naglasiti svaki detalj, sve do boje oblaka, da bi se uspjelo ljudima vizualizirati film koji se činio vrlo apstraktnim na papiru. Zato sam napisao sve detalje, sve kretnje kamere. Onda sam, vrlo često tijekom snimanja, pozvao glumce da dodaju svoje dijaloge i kretnje kad bi postigli željeni kadar. Dijalozi su uvijek najbolji kad su prirodni. Zapravo, ako su filmovi danas dulji od dva sata, to je zato što se kadrovi odvijaju u prirodnom vremenu. Kad bi ubrzali to prirodno vrijeme, dobili bismo rezultate koji odaju previše informacija i situacije koje ne uspiju potpuno prenijeti željeni efekt.

Odakle vam inspiracija za ovaj projekt?
Odrastao sam u ateističkoj obitelji, no pred kraj adolescencije već s prvim zapaljenim jointom, počeo sam razmišljati o smrti i postojanju života nakon smrti. Iako se nikada nisam povezao ni s jednom religijom, počeo sam se zanimati za knjige o reinkarnaciji, posebno 'Život poslije smrti' Raymonda Moodyja, te sam imao neke lude ideje o tome što bi mi se moglo dogoditi nakon smrti. Taj strah od smrti se stišava kako starimo, no moja prvotna ideja o snimanju filma koji se bavi s događajima glavnog lika nakon njegove smrti potječe iz tog perioda. Kasnije, kada sam imao oko 23 godine, gledao sam film 'Dama na jezeru Roberta Mongomeryja iz 1947. pod utjecajem halucinogenih gljiva. To je film koji je sniman potpuno iz perspektive glavnog lika i ja sam pod utjecajem halucinogena doživio neobično iskustvo ulaska u televizor, ravno u glavu lika, iako je film bio crno-bijeli i titlovan. Pomislio sam kako je tehnika snimanja očima lika jedna od najljepših filmskih vještina koja postoji i kada bude snimao film o životu nakon smrti, to će biti kroz subjektivni pogled lika. Kasnije mi je početni kadar 'Čudnih dana' Kathryn Bigelow potvrdio učinkovitost tog filmskog sredstva. To je ideja o kojoj sam već dugo razmišljao, prije Carne ili Seul Contre Teus. Pisao sam je tijekom posljednjih petnaest godina i imao nebrojeno puno skica. Prve su bile puno više narativne i linearne, a kasnije puno apstraktnije i euforičnije. 'Nepovratno' je bio svojevrstan pokus za ovaj projekt u kojem sam testirao ideje s letećim kamerama i dugim kadrovima.

Koja je veza između droga i smrti?
U knjizi se navode priče o ljudima koji imaju halucinacije u trenutku smrti, povezane s izlučivanjem DMT-a u mozgu. To je molekula je tvar koja je izvor snova i izgleda da se masivno izlučivanje DMT-a može dogoditi u mozgu za vrijeme nesreće ili u trenutku smrti. To je ista molekula koju apsorbiramo kada uzmemo ayahuasca, čarobno amazonsko piće. Ja nikad nisam doživio kliničku smrt ili bio u komi i ne vjerujem u život poslije smrti. No svidjela mi se ideja o filmu u kojem glavni lik sebe umiruje vjerujući u neku vrstu života nakon smrti. Kao da mu je bio potrebno otisnuti se na zadnje spiritualno putovanje, projektirajući svoje opsesije, želje i strahove na putu nakon smrti opisanom u 'Tibetanskoj knjizi mrtvih'.

Kad smo već kod 'Tibetanske knjige mrtvih', je li knjiga bila direktan izvor inspiracije? Je li film okvirna adaptacija ili varijacija?
U prikazu života poslije smrti u 'Tibetanskoj knjizi mrtvih' opisan je put, proces s nekoliko faza koje vode do posljednje: reinkarnacije. No tamo nisu opisane vizije i noćne more koje otkrivaju psihu ili prošli život osobe koja umire. Knjiga je vrlo apstraktna, vrlo životopisna i vrlo poetična. Taj paralelni svijet gdje duh, koji je napustio tijelo, tumara dugo vremena, je opisan realnost iluzorna kao i svijet živih. Puno ljudi je bilo nadahnuto tom knjigom (posebice Philip K. Dick), no upotrebljavali su je i ljudi kao vodstvo kroz kolektivna psihodelična putovanja uzrokovana LSD-jem, jedan od njih je bio Timothy Leary u 70-ima. Iako je knjiga religiozno štivo, ubrzo su je prihvatili hipiji kojima sam se divio kao klinac.

Kako ste izabrali glumce?
Izazov je bio naći nepoznate glumce, no ne nužno amatere, ja sam npr. za ulogu Linde htio nekoga tko može vrištati ili plakati po potrebi jer film ima puno melodramatičnih kadrova. Pogledao sam mlade glumce, amatere i modele. Onda sam u SAD-u našao Paz de la Huerta koja mi se svidjela više od drugih. Nakon toga sam morao naći brata koji joj je fizički sličan jer ne podnosim filmove u kojima brat i sestra ne nalikuju. Oscar (Nathaniel Brown) i Alex (Cyril Roy) uopće nisu glumci. Pomisao glume im nikad nije pala na pamet. Opušteni su, dobro se zabavljaju pred kamerama i mislim da ni u jednom trenutku nisu pomislili na to kako rade. Paz je definitivno bila definitivno svjesna činjenice da interpretira ulogu.

Kako je Nathaniel Brown prihvatio uvjet da mu gledatelji ni u jednom trenutku neće vidjeti lice?
Za ulogu Oscara, čije lice ne vidimo ni u jednom trenutku, definitivno bi se morao baviti s narcisoidnim ispadima da sam uzeo glumca za ulogu. Zato sam izabrao nekog tko želi režirati, tko je očaran idejom sudjelovanja na snimanju i tko je mogao dati doprinos svojim idejama ukoliko o bude želio. On je vrlo inteligentan i bio je izvrstan na snimanju. Za vrijeme jednog kadra subjektivne vizije kada sam bio umoran, čak sam m u predložio da me zamijeni snimanjem scene. Upoznao sam Nathaniela otprilike 10 dana prije početka snimanja. Prodavao je majice u Brooklynu. Tjedan dana kasnije je bio filmska zvijezda u Japanu. Cyril je Francuz iz Tokija koji je i lud koliko je i kul. Pratio je jednog prijatelja na casting koji smo imali za strance koji žive u Tokiju. Došao je jer je fan Seul Contre Tous i Nepovratnog i želio je razgovarati sa mnom. Voli pričati. Postavio sam ga ispred kamere i odjednom sam vidio lik koji sam tako dugo tražio.

Zašto je glavni lik mladi gubitnik i diler?
Nije potpuni gubitnik. Zapravo je i na neki način pobjednik dok ne izgubi kontrolu nad svojim k... te nakon što poše... majku prijatelja netko ga preda policiji. Znam da za većinu ljudi osnovni poriv u životu nije droga, već seks. Prodavanje droge je više način privlačenja pažnje. On je samo mlad i lud i pokušava biti sretan. A mislim da je to nešto zajedničko svima nama.
Je li bilo tako napisano i u originalnom scenariju? Jeste li razmišljali o tome da upotrijebite likove s različitim prošlostima?
Ne. Otpočetka sam želio prosječan lik, najnormalniji mogući. Ni pretjerano plašljiv ni pretjerano hrabar i zainteresiran za seks na način na koji smatramo da je to kod kul ljudi. Zapravo sam ga zato i nazvao Oscar jer me podsjeća na Gaspar, na osobu s kojom se najviše identificiram.

Zašto ste uveli bratsko-sestrinski odnos u film?
Oni su brat i sestra i oboje su izašli iz iste maternice. Dobijemo dojam da su dvije strane jedne osobe, posebno jer su slične dobi. Iako nisu blizanci, postoji egzistencijalna ovisnost između njih. Gubitak roditelja ih je već skoro uništio. Smrt Oscara ili Linde bi bio kao gubitak uda za onog drugog.

Je li skoro incestuozan odnos prisutan od početka?
Ne mislim da je to incestuozan odnos. Ja vidim dvije mlade izgubljene duše kojima treba pažnja. Žele ponovno stvoriti obitelj koju su izgubili i izbjegnuti oponašanje roditeljskog para bez kojeg su ostali. Nije incestuozno ukoliko ti se ne sviđa kada neki testosteronski idioti svršavaju na tvoju sestru dok ti pokušavaš vratiti zaštićenost svojeg djetinjstva.

Tema mržnje ili kako nesreća može odjednom preokrenuti nečiji život naopačke i promijeniti nečiju sudbinu prisutna je u vašim filmovima. Nadahnjuju li vas te teme ili su to samo dramska sredstva?
U 'Carne' (nesporazum dovede do ubadanja nožem), 'Nepovratno' (anonimno silovanje iza ugla) ili automobilska nesreća u 'Ulaz u prazninu', postoji ponavljajuća tema da svatko može izgubiti sve u sekundi. Strah od gubitka roditelja je najveći strah svakog djeteta i dramsko sredstvo s kojim se svatko može poistovjetiti. Jednom sam upoznao djevojku koja je svjedočila smrti majke zajedno sa sestrom u sličnoj situaciji. Uvjerila me da psihoanaliza puno pomaže pri takvim traumatičnim slučajevima. Kad sam bio vrlo mlad, imao sam nesreću u taksiju koja je u usporedbi s tim vrlo benigni događaj, no urezala mi se u pamćenje. No stvarno dramsko sredstvo u filmu je krvna veza između to dvoje djece, s tim nemogućim obećanjem koje su si zadali da će štititi jedan drugog čak i nakon smrti.