Iako su godinama smatrani najvećim alternativnim bandom na svijetu (titula koja je prije njih pripadala Talking Headsima, a nakon njih Radioheadu, dok danas tome aspirira Arcade Fire), R.E.M. vjerojatno neće biti zapamćeni po eksperimentiranju ili pomicanju zvučnih granica (kao npr. Radiohead), već najprije po snazi i pamtljvosti svojih pjesama (kao npr. Talking Heads koji su, doduše, uspjeli objediniti obje 'vještine'). Nema baš puno izvođača, pogotovo među tzv. alternativcima koji su uspijevali tako uspješno spajati intenzivne, proganjajuće melodije sa smislenim, nerijetko sasvim politiziranim i duboko proživljenim tekstovima – OK, za posljednje je očito najviše zaslužan 'teški' vokal Michaela Stipea, ali svejedno...

Uostalom nije li najbolji spomenik nekom izvođaču da ga pamte po njegovu djelu (pjesmi ili albumu u ovom slučaju), nego nekoj posebnoj inovaciji ili utjecaju na druge. R.E.M. je u karijeri bio itekako utjecajan i avangardan, ali to nikad nije bio njihov glavni forte – to je uvijek i nepogrešivo bila jaka, jaka pjesma, ona koju će biti teško izbaciti 'iz uha' i koju će pjevušiti svi, od talent show publike do iskusnih rock šmekera. Kad su ih uspjeli uvezati nekoliko, imali su i antologijski album, kao 'Automatic For The People' iz 1992. sa svojih šest singlova, prodan u deset milijuna primjeraka. Jaka stvar je onda ta koja ih izvuče iz 'sigurne zone' fanovskog okruženja i momentalno katapultira u mainstream, koji možda i nije njihovo prirodno okruženje, pa onda uslijedi i multimilijunski diskografski ugovor (80 milijuna dolara 1996, najveći u dotadašnjoj povijesti!), nakon kojeg oni opet nižu hermetične albume, ali uvijek s barem dva jaka singla koja će pokoriti mainstream radio.

Nakon iznimno plodnih 90-ih, R.E.M. je imao prilično tanko prvo desetljeće novog milenija, koje je doduše počelo sjajnim, optimističnim, west-coast harmonijama i sunčanim melodijama nafilanim 'Reveal' iz 2001, no nakon toga je sve krenulo nizbrdo. Njihov odgovor na čemer post 9/11 buševske Amerike bio je melankolični, pomalo depresivni i ne baš uvjerljivi 'Around The Sun' s tek par rijetkih polu-uboda. Uslijedio je znatno življi i 'kondenziraniji' 'Accelerate', gotovo povratak zvuku s njihovih početaka, ali opet ni sjena najboljim danima.

'Collapse Into Now' ne donosi nikakvu posebnu renesansu, već samo ponovno obilaženje nekih starih staza, odnosno dobro poznatih mjesta njihove tri desetljeća duge karijere. Sjajan novi singl i udarna pjesma albuma 'Überlin', jedan je od onih tipičnih R.E.M. 'lakih komada' koji ruše sve pred sobom, svojevrsna mješavina dvaju klasika s 'Automatic For The People' – 'Drive' po melodiji i 'Man On The Moon' po onom ležernom, vrckavom akustičarskom ritmu. Nađe se tu i još poneki potencijalni hit, kao melodiozna 'Mine Smelled Like Honey' ili 'Every Day Is Yours To Win' koja bi možda htjela biti nova 'Everybody Hurts', ali vjerojatno neće, no ništa tako jako kao navedeni budući klasik. Mitski Berlin je inače i jedna od lokacija na kojima je nastajao album (tu su snimali 'svi' – od Bowieja, Reeda i Cavea do U2 i Scissor Sisters). Dio je sniman i u još legendarnijim i znakovitijim Nashvilleu i New Orleansu, no da je snimljen na Marsu, lokacijski utjecaju su zanemarivi – to je uvijek onaj isti, na kilometar prepoznatljivi R.E.M. zvuk. Ima i nekoliko zvučnih gostiju – Patti Smith, Eddie Vedder i Peaches, što i nije baš uobičajen modus operandi za R.E.M. (iako je Smith već surađivala s njima na sjajnom singlu 'E-bow The Letter' iz 1996), pa možda i stoga ta gostovanja prođu pomalo ispod radara.

Uglavnom, album klasičnog R.E.M. zvuka, koji se kreće između dva ekstrema, dva poznata R.E.M. lica – onog žestokog i distorziranog i njegove suprotnosti, umivenog i popističkog, i tom se dualizmu onda pomalo i gubi, a ne pomaže ni inercija kojom odišu oba navedena segmenta, kao ni odsutnost političkog konteksta i tema, što im je u prošlosti tako dobro stajalo…

OCJENA: 6,5/10

Izdavač: WARNER BROS./DANCING BEAR