U tipičnom televizijskom studiju suvremenog doba, s umirujućom plavičastom pozadinom i stolom obrubljenim svijetlim drvetom, sjedi muškarac ili žena te kameri govori u prvom licu množine. Mi ćemo ovo, mi ćemo ono, ponekad čak i mi smo učinili ovo, mi smo spriječili ono. Većina ih djeluje kao da bi radije bili negdje drugdje. Mnogi čitaju s papira. Dobar ih dio ima tremu. Gotovo svi govore monotono, bezizražajno. Čak i oni koji su u svoj nastup uvrstili uzvike kao što su: 'Pokrenimo se!', 'Borimo se!', 'Promijenimo!', 'Spriječimo!' - izgovaraju ih s manje entuzijazma negoli spikeri u reklamama za šampon protiv peruti. Svi gledatelji osim majke, muža, bliže rodbine i dva najupornija stranačka druga trenutačnog kandidata mijenjaju kanal na TV-prodaju ili nešto još idiotskije.

Tako otprilike izgleda predstavljanje kandidata s izbornih lista na četvrtom programu HTV-a, serija emisija kojima HRT ispunjava svoje obaveze prema Zakonu o izboru zastupnika u Hrvatski sabor. Svi dobivaju jednako vrijeme, jednake uvjete, nikakvu intervenciju u predstavljanje i svi imaju jednaku šansu da ih bilo tko primijeti ili zapamti. Nikakvu.

Najozbiljnije. Gledala sam dosad tri emisije u kojima su se predstavljali kandidati s izbornih lista u petoj, šestoj i desetoj izbornoj jedinici i, da vam iskreno kažem, sve mi se stopilo u jednu dugu, dosadnu priču. Da me baš netko nekom teškom ucjenom prisili da izdvojim trenutke koji su mi ostali u sjećanju dulje od zadnje vožnje tramvajem, možda bih izdvojila neke kuriozitete i bizarnosti, kao što su govorne mane, neobični uzorci na bluzama, lapsusi i, recimo, objašnjavanje predstavnice stranke umirovljenika zašto je potpuno normalno da njihovu stranku čine i osobe koje nisu u mirovini, no ništa od toga niti je osobito upečatljivo niti vjerujem da će imati ikakvog utjecaja na bilo čiju izbornu odluku. Taj učinak nemaju ni programi i obećanja koje u tim kratkim predstavljanjima daju kandidati jer nakon tri ne samo da više ne znaš tko je što rekao, tko se više ljuti na prevelik državni aparat, tko na bankare, tko na dvije najveće stranke, a tko na građane koji nikako da shvate, nego više i ne znaš tko je točno predstavljao koju listu. Doduše, to ni inače nije baš jednostavno jer rijetko se tko snalazi u kobasicama tipa zajednička lista Hrvatske stranke poniženih i uvrijeđenih, Ptičarskog saveza Gornjeg Sokolovca, Saveza za jeftinije uloške i Stožera za obranu digniteta strojobravara 'Rade Končar' ili još jedne, Nove, Jedine Svemirske Stranke Prava Ante 'Star Daddy' Starčević, Koji Jedini Voli Hrvatsku Ko Dinamo. Svima im je zajedničko jedino to što će nas svi spasiti ako dođu na vlast. Pa ono. Ako je tako, mo'š glasat za bilo koga, blagostanje je u svakom slučaju zajamčeno.

Osim što, naravno, nije. I svi to znamo. Kao što i svi znamo da će većina tih kandidata Sabor vidjeti samo u slučaju turističkog obilaska. I kao što svi znamo da dobar dio tih stranaka, saveza i stožera izvan predizborne kampanje nema apsolutno nikakvih aktivnosti ni praktičnih nastojanja te da bi, kada bi neka bizarna katastrofa pogodila sve ostale stranke u Republici Hrvatskoj pa bi bili prisiljeni preuzeti vlast, imali jedva onoliko kadrova koliko je potrebno za upravljanje lokalnom samoposlugom. Pitanje je onda što zapravo rade na javnoj televiziji i radiju i tko to gleda.

Razlog iz kojeg su svi ti ljudi na televiziji jest zakon. HTV ih sve mora predstaviti zbog nepristranosti i zato da se nikoga ne bi zakinulo, koliko god taj 'nitko' doista odgovarao opisu te zamjenice ili takvim postao kad ga umiješaš u kašu sa svim petominutnim zadaćnicama na temu 'Da sam ja učiteljica'. I zbog dojma koji to u praksi proizvodi, nažalost moram zaključiti da je takav zakon glup. Znam, znam, postizanje poštene, nepristrane i općenito predivne predizborne kampanje u medijima užasno je kompliciran zadatak i strašno je teško reći što bi drugo bolje funkcioniralo, no ovo ne funkcionira pa je možda vrijeme da se počne razmišljati o nečemu drugome. Ne samo u kontekstu medijskog predstavljanja, ali svakako i u toj domeni. Jer ovako je jedini način na koji mogu zamisliti da bi se itko zainteresirao za predstavljanja kandidata svih izbornih lista - onaj u kojem bi se to pretvorilo u talent-show. Pa lijepo, brate, opali po pjesmi, mađioničarskim trikovima, akrobatskom street danceu i tko može bolje 'Lijepu našu' na češlju odsvirat. Sudeći po pozornosti koju takve emisije inače izazivaju u gledateljstva i prema broju glasača koji se pritom angažiraju, građani Republike Hrvatske s pravom glasa ionako bi tako mnogo lakše donijeli svoje izborne odluke.

Ideja, naravno, nije ozbiljna, ali takvima bogme ne djeluju ni trenutno postojeće emisije s predstavljanjima kandidata.