Da su TV-serije u srcima gledatelja već dobrano zamijenile primat koji su godinama držali filmovi - nije neka novost. I u svijetu i u nas sve je više halapljivih gledatelja koji gutaju čitave sezone ili onih malo umjerenijih koji guštaju polaganije, ali se u svakom slučaju opuštaju, nadahnjuju ili hrane svoj eskapizam uz priče snimljene u više epizoda za televiziju. Shvatili su to televizionari na sve četiri strane svijeta, čak su u zadnje vrijeme i domaći trendovi pokazali neke infinitezimalne trzaje u tom pravcu (premda sasvim nedovoljno, ali to je druga tema).

O zlatnom dobu televizijskih serija govori se već više od desetljeća, fraza je u međuvremenu već postala glupa i zamorna, a i samo je zlatno doba pomalo preraslo u standard, a ne u fenomen kojemu se svi čudimo i radujemo. Više nema povratka - televizijska produkcija podignuta je na jednu sasvim novu razinu i tko želi opstati u tom svijetu, gledateljima mora isporučiti nešto što su prije mogli gledati samo u filmovima. Zato nam iz godine u godinu s američkog kontinenta (i šire, ali tamo je ta produkcija, zbog veličine tržišta kojem je namijenjena, najveća) stiže sve veći broj dobrih serija, i u toj je hiperprodukciji već pomalo teško razbrati što je doista serija koju se nikako ne smije propustiti, a što samo još jedna dobra serija zbog čijega propuštanja nećete ništa izgubiti jer već iza ugla stiže druga, jednako tako dobra.

Izuzeci i iskakanja iz tog novog standarda postaju sve rjeđi, ali ipak postoje. Dokaz su tome dvije serije koje su počele prošle godine, a ovih su dana ušle u svoju drugu sezonu. Jedna je HBO-ova apokaliptična fantazija 'Preostali', a druga Cinemaxov historijsko-liječnički procedural'Kirurg'. Svaka na svoj način odskače od ostatka produkcije, svaka je na svoj način nešto što u drugim serijama nećete vidjeti i obje su dostupne domaćim gledateljima koji imaju HBO.

Počnimo s 'Kirurgom'. Serija čiji je najveći scenaristički adut to što se bavi naturalističkim prikazom medicine kakva se prakticirala prije samo stotinjak godina u New Yorku te jednako tako naturalističkim prikazom njezina glavnog junaka, Dr. Johna Thackeryja, briljantnog kirurga i užasnog ovisnika o drogama.

Na prvi pogled, 'Kirurg' se ne čini kao nešto što bi moglo biti pretjerano zanimljivo. Liječnički procedurali prestali su biti zanimljivi još tamo negdje od 'ER-a' i prve sezone 'Housea', da bi se u svojim novodobnim inkarnacijama pretvorili tek u nešto sjajnije producirane i hiperglupe sapunjare, kao što su 'Uvod u anatomiju' ili 'Privatna praksa'. No prvi pogled u slučaju 'Kirurga' vara - ovdje je riječ o nečemu potpuno drugačijem.

Prvo i prvo, čitavu je seriju režirao Steven Soderbergh, Oskarom nagrađivani i osebujni američki redatelj koji čitavoj priči daje nešto što dosad nismo imali prilike vidjeti u drugim, pa čak ni u najboljim TV-serijama - umjetničku vizualnu dimenziju, zbog koje se priča, za razliku od svih drugih serija, kojima titanski dominiraju scenaristi - razvija i izvan samih dijaloga i fabula, nego i u upečatljivim, simboličnim slikama, s prepoznatljivim autorskim potpisom. Mogli bismo reći da, dok su druge serije koje su kritičari u zadnjih desetak godina hvalili uglavnom podizale serije na fabularnu razinu filma, Soderbergh je s 'Kirurgom' seriju podigao na razinu vizualnog filmskog jezika koji dosad nisu imale.

Drugo, materijal na kojemu Soderberg gradi tu vizualnu upečatljivost veoma je zahvalan. Medicina, pa i društvo s početka dvadesetog stoljeća, zanimljiv su, ponekad predivan, a ponekad šokantan prizor. Pritom čak i ne govorim samo o mučnim scenama operacija iz tog razdoblja, koje doista više nalikuju klaonici ili mesnici negoli bilo čijem naporu u spašavanju ljudskoga života - govorim i o uvjetima života, o prašnjavom, ali i zelenom izgledu staroga New Yorka, o kontrastu gadnih boleština s raskošnom vanjštinom uređenih dama iz visokog društva...

Treće, iako su momenti antijunaka i nedavne diskriminirajuće prošlosti već poprilično iscrpljeni u drugim serijama, pogotovo, recimo, remek-djelu 'Momci s Madisona', ovdje su ti elementi - antijunaštvo, diskriminacija rasnih i etničkih manjina te žena mnogo brutalniji i još organskiji, upleteni u jednu pomalo košmarnu, nadrealnu sliku prošlosti, podebljanu još nadrealnijom elektroničkom glazbom.

'Preostali' svoju filmsku epiku ne ostvaruju (toliko) vizualnim jezikom filma kao Soderbergh u 'Kirurgu', ali su zato fabularno moćniji, emotivno nabijeni i sasvim barokni u svojem pripovijedanju. Oni koji ih prate od prve sezone znaju o čemu je riječ - o svijetu nakon apokaliptičnog događaja u kojemu je neobjašnjivo nestalo 2% cjelokupnog stanovništva. Taj je svijet u prvoj sezoni bio prikazan mikrokozmički, kroz prizmu jednoga gradića u državi New York i kroz prizmu nekoliko likova te jedne obitelji. U drugoj sezoni priča se nastavlja tamo gdje je stala - u točki gdje neki od tih likova u slomljenom svijetu ipak pronalaze svoj komadić sreće te sele u drugi gradić u Teksasu, u kojemu tijekom apokaliptičkog događaja nitko nije nestao. Pokušavaju otići na sigurno. Već se u prvoj epizodi pokazuje da je taj pokušaj iluzoran.

Mnogi 'Preostale' gledaju sa strepnjom - serija je izvrsna, beskrajno zanimljiva, glumačke izvedbe u njoj jednostavno su virtuozne i prekrasne, priča intrigantna i originalna - no svi drže jedno strahom ispunjeno oko na jednom od tvoraca - Damonu Lindelofu, koji je također bio odgovoran za jednu superzanimljivu seriju - 'Lost' - koju je na kraju, po gotovo unisonom mišljenju svih fanova - uprskao do daske. Svi se boje da će se to dogoditi i s 'Preostalima' - da će odnekud doletjeti neko idiotsko objašnjenje događaja u stilu 'svi su zapravo cijelo vrijeme mrtvi' ili 'to sve Kevin samo sanja u svojim shizofrenim epizodama'.

No svatko je nevin dok mu se ne dokaže da je kriv pa tako i 'Preostali' zasad imaju više skupljenih bodova nego neotplaćenih dugova jer su vjerojatno jedina serija na televiziji koja se ikada na tako uzbudljiv i simboličan način bavila ljudskim osjećajem napuštenosti, strahom od smrti, gubitka najmilijih i izoliranosti u svemiru. Sve dok je tako, valja je gledati, baš kao i 'Kirurga'.