Česi vole jutro – u prethodnom javljanju s festivala napomenuli smo da su ključne premijere one jutarnje i dnevne, a ne večernje, ali nitko vas ne može pripremiti na to da će program s nekoliko bizarnih, dobrim dijelom posve anonimnih kratkih filmova napuniti veliku kinodvoranu u 10 sati ujutro!

Kratkometražna forma često nije mamac za velik broj publike, posebno ne u zle jutarnje sate u kojima se većina posjetitelja još trijezni od tulumarenja prethodne noći, ali vjerojatno je pomoglo to što je riječ o posve novom programu 'Imagina – Short Films', kao i najavi koja je uvrštene filmove opisala upravo kao 'bizarne', 'pomaknute' i 'drugačije'. Istina, 'I Have A Body Here', jedan od duljih kratkiša (32 minute) Adele Babanove potpuno je apsurdna, urnebesna i narativno linčovska priča o istrazi ubojstva pornoglumice, no prava zvijezda ove kompilacije od pet naslova zbijenih u 90-minutnu rundu selekcije 'Imagine' također je žena i dolazi iz Grčke.

Grčki weird wave, kako kritika naziva poprilično suludi val jedinstvenih filmskih bizarluka koji su posljednjih nekoliko godina zabili ponosnu zastavicu u ovu mediteransku zemlju, predvode upravo Yorgos Lanthimos i Athina Rachel Tsangari, a 'The Capsule' potonje redateljice bio je najvećom atrakcijom u navali kratke psihodelije.

'The Capsule' je toliko čudan i neukroćen komad polusatnog nadrealizma da ne biste imali ništa protiv pogledati ga i u dugometražnoj minutaži – Lynch ovdje susreće Jodorowskog, pa čak i animirane klasike Shintara Kaga, no saga o sedam žena koje se hrane cijelim jajima i šeću koze na uzicama prije svega je inspirirana radovima poljske umjetnice Aleksandre Waliszewske, kao i suvremenom modnom fotografijom. Teško možete zamisliti takav kupus? Nemojte ni zamišljati. Gledajte.

'The Sad smell Of Flesh' možete pogledati ako vas zanima kako je ostvaren još jedan izazov one takea – snimljen u cijelosti u jednom jedinom kadru, s jednom jedinom kamerom koja glavnog antijunaka prati tijekom jednog dana pokušaja preživljavanja osobnog bankrota. Ovo djelo čileansko-španjolskog redatelja Cristobala Arteage Rozasa moglo bi ponešto naučiti od Kim Ki-dukovog 'Real Fictiona', koji je snimanje radnje u realnom vremenu realizirao postavljanjem nekolicine kamera na svim željenim lokacijama.

Takva, gotovo kazališna postava svakako bi pomogla da 'The Sad Smell Of Flesh' bude gledljiviji nego što jest, jer ga beskrajno hodanje i vozikanje 'od scene do scene' poprilično usporava i ubija. Šteta, jer film nije loš – samo naporan u insistiranju na jednom kadru od čak 87 minuta.