Najbolje stvari nerijetko dolaze u najgorim terminima, pa tako nije čudno da je većina vas propustila 30 minuta čistog blaga prikazanih na ZagrebDoxu u četvrtak u 14 sati. 'Djeca i novac' je briljantna tragikomedija o kolateralnim žrtvama potrošačkog društva, snimljena osnovnom dokumentarnom tehnikom – zbirkom intervjua s naizgled najrazličitijim američkim tinejdžerima koji dijele bitni zajednički nazivnik: svi su doslovno izgubljeni u svijetu opsjednutosti materijalnim.

Laureen Greenfield, poznata i nagrađivana redateljica i fotografkinja (proslavila se dokumentarcem 'Thin', kojim je za HBO ušla u svijet anoreksije i bulimije), obavila je savršen posao, pustivši klince iz Los Angelesa da sami pred kamerama objasne koliko je holivudska kultura luksuza utjecala na njihove živote, od mladih crnaca koji vješanjem lanaca i najnovijih brandova na sebe žele prikazati blagostanje u kojem se zapravo i ne nalaze, kao i 15-godišnje razmažene bjelkinje koje sišu novčanike roditelja ne bi li učvrstile ego majicama i jeansom, ali i preživjele u školskom sustavu koji cijeni samo jedno: izgled.

Sličnim se motivima bavi 'Kazahstan – rođenje nacije', kompilacija vinjeta o kazahstanskoj tranziciji iz bivše sovjetske republike u wannabe modernu kapitalističku državu, saga o sudaru svjetova sirotinje koja u pola metra snijega pali vozila na kurblu te seksi djevojaka koje u večernjim haljinama šejkaju guze na najnovije house hitove.

Umnogome sličan Hrvatskoj, Kazahstan sa svojom politikom naglog pozapadnjivanja i iracionalnih poteza vlasti uvlači naciju u kolektivnu psihozu nastalu sukobom komunističkog mentaliteta i tržišnih očekivanja modernog kapitalizma, s bonusom kulta ličnosti, predsjednika Nursultana Nazarbajeva, kazahstanskog Tita i Tuđmana u jednom, čovjeka koji je narodu jednostavno objasnio – da bi društvo funkcioniralo, trebaju nam i bogati i srednja klasa i siromašni. Korupcija i megalomanija, između ostalog definirana i gradnjom glavnog grada Astane (uključujući i repliku američke Bijele kuće, po skicama japanskog urbanista), najčešće određuju pripadnost pojedinom staležu, a ne iskrene sposobnosti i talent.

Eh, da je dokumentarac barem pola sata kraći, jer je polovina, ruku na srce, dosadnjikava i malo previše 'zen' za jedan naslov smješten u kategoriji 'socijal-kapitalizma'...

Ono što je zapravo razočaralo jest 'Patti Smith – san o životu', previše razvikani dokumentarac o staroj ikoni punk feminizma koji nije ništa drugo nego fanovski kolaž raznih verzija audio-vizualnih posveta čovjeka (Steven Sebring, čiji je ovo prvijenac) koji je proveo čak 11 godina prateći kamerom dotičnu gospođu, vršljajući usput po njenoj privatnoj arhivi.

Konačan je rezultat previše eteričan i posve nepristupačan svakome tko nije pravi obožavatelj lika & djela. 'San o životu' je tako ispao kao filmski ekvivalent zbirkama skica i kućnih črčkarija koje ukoričene objave čuveni strip autori, ili kompilacija B strana i demo snimaka raznih bendova – opsjednuti fanovi ovo će rado pridodati zbirci znanja, ali usputni prolaznici nemaju u tome što tražiti.