Mila, prva ste žena s HRT-a koja ide na SP u povijesti prvenstava. Kakav je osjećaj kada vam nadređeni povjere takav zadatak?
Bilo je dosta rasprava o tome tko treba ići, a tko ne. Šef projekta Drago Ćosić u suradnji s urednikom Brunom Kovačevićem posložio je ekipu te osjećam veliku odgovornost. Moj prvi veći samostalni projekt bio je Euro 2012, kada su mi povjerili zadatak uređivanja i vođenja iz Zagreba. Bio mi je to najteži projekt, ali ujedno i najljepši baš zbog te odgovornosti. Ovo je samo slijed događaja i prema procjeni mojih nadređenih izgleda da sam zaslužila taj put. Iskreno se veselim tome, novom izazovu.

Što mislite da vas razlikuje od svih drugih sportskih novinarki koje nisu dobile tu priliku?
O tome neka sude gledatelji i ljudi iz kuće. Razlikuje me to što sam stalno zaposlena i ne pojavljujem se periodično u projektima. U svim tim emisijama, osim kolegice Lane Banely i mene, nijedna djevojka nije bila sportski novinar. Djevojke su bile angažirane sa strane. Samo smo Lana i ja radile u tzv. matičnoj redakciji. Razlikuje me to što sam novinar iz matične redakcije, a ne samo voditelj. Znamo da se nekada angažiraju djevojke koje su gotovo u ulozi hostesa, no ovo je maksimalno ozbiljna zadaća. Još od Eura 2012. prvo sam žensko biće kojem je povjereno i uređivanje i vođenje takvog projekta, što do sada nije bio slučaj. Očito me razlikuje i to što sam spremna poginuti za projekt pa onda znaju koga će odabrati.

Sad kada ste rekli 'prvo žensko biće kojem je povjereno uređivanje i vođenje', nameće se pitanje kako se nosite s predrasudama, prvo – žena u sportu, a drugo - lijepa žena u sportu?
To smo već odavno prerasli. Te nekakve ladice i usporedbe, komplimente. Bilo je predrasuda u samom startu, kad sam počinjala raditi, prije osam godina. Danas više ne osjećam predrasude, tj. s godinama sve manje. Kako je rasla moja reputacija i kada su ljudi shvatili da nisam samo ukrasna biljka, nego netko tko voli i želi raditi, zaista osjećam poštovanje. Ne samo kolega nego i sugovornika, a to je izuzetno bitno. Najveći mi je kompliment kada sa mnom o nogometu razgovaraju cijenjeni novinari koji imaju i po 60 godina te bivši treneri koji su sada već u mirovini, poput Otta Barića, Mirka Jozića… To je zaista najveći komplimenti jer sam ja za njih klinka. Trud se ipak isplati bez obzira što sam još uvijek na početku. Sve to ipak dođe na svoje.

Citiram vas: 'Ono malo mojih prijateljica koje imam govori mi da sam sve gora i gora i da je jedino što je na meni ostalo od žene - moj izgled.' Znači li to da bolje funkcionirate s muškarcima nego sa ženama?
To nije tajna. Cijeli život veže me čvrsta povezanost u prijateljskom smislu s muškim dijelom i još se danas u šali prisjećamo moje krize identiteta kada sam htjela biti muškarac. Mislim da sam imala sedam godina i tada sam željela biti dečko, a tako sam se i šišala. Tako sam se i ponašala te bila okružena samo dečkima iz susjedstva. Uvijek sam i uzor imala u svim tim dečkima. A sve te moje prijateljice koje su, eto, ženskog spola, one isto imaju više muški kod u glavi. Nisu one tipične žene koje šopingiraju ili se pretjerano uređuju. Ja se također u potpunosti spremim za 10 minuta. Znaju me pitati, kad odlazim na put, kako ću stići sve, a ja im kažem: 'Ljudi, ja se spakiram za pet minuta.' Uspjela sam tu neku žensku stranu staviti pod kontrolu. Ako imam pet minuta vremena, našminkam se za minutu, sredim kosu i stižem! Još kad pričamo o tom nogometu, dodatno me svi zezaju i govore: 'Strašno!'
332785,326213,311245,277346
Imate li tremu pred odlazak u Brazil i od čega najviše strahujete?
Ma ne, više nemam tremu, to mi je sasvim nepoznat pojam. Nisam nikada bila tremaš. Prije je to neka doza adrenalina kada znam da je ispred mene strahovito zahtjevan zadatak koji treba napraviti. Perfekcionist sam u poslu pa volim da sve bude kako treba. Odbrojavam do Brazila i jedva čekam da odem. Ovo se sada previše svodi na riječi, hajdemo sada raditi malo.

Izjavili ste da razmišljate o odlasku iz novinarstva. Zašto?
To su tek usput spomenute riječi koje su se izvukle u naslov čisto malo da zvuči atraktivnije i da oboji tekst žutilom. Razmišljam o mnogim stvarima. Konstantno imam potrebu procjenjivati svoje stanje, što u privatnom, što u poslovnom životu. Težim poboljšanju kvalitete načina života. Kod mene je uvijek problem to što se ne mogu odlučiti. Kad sam ovdje, odradit ću sve što trebam u području novinarstva. Nisam tip koji bi preko noći donosio odluke, malo bih otišla pa bih se onda vraćala.

Spominjalo se da je Brazil ključna prekretnica i da ćete nakon povratka odlučiti ostajete li ili odlazite?
Nikad se ne zna što se ondje može dogoditi. Možda se ne vratim, ne daj Bože da dofuram sa sobom neku bolest. Šalim se, ali kakve sam sreće… Ipak, to je nešto što stvarno želim napraviti, ali vidjet ćemo. Razmišljam o mnogim stvarima u svom životu. Razmišljam o majčinstvu pa se ono neće dogoditi sutra, prekosutra. Mislim da je normalno da čovjek valorizira sebe. Znamo da nas neke okolnosti nenadano usmjere, ali ne bih se ograničavala na vremensko razdoblje. A da razmišljam o nekim alternativama, razmišljam.

Spomenuli ste majčinstvo. Vidite li se u ulozi majke?
Apsolutno. To je za mene jedna od najljepših i najbitnijih uloga u životu. Sve ostalo je 'presmiješno'. To je nešto što je presveto, predragocjeno. Vjerujem i nadam se da ću imati priliku jednoga dana to i ostvariti. Kada gledam svoje nećake i uspoređujem taj odnos s nekim drugim stvarima u životu, shvatim da je mnogo toga besmisleno…

Jeste li zaljubljeni?
Nisam zaljubljena. Prošla sam kroz izuzetno težak period o kojem više ne volim ni govoriti, tako da stvarno nije bilo mjesta ni za kakve stvari tog tipa. Čovjek se potpuno posveti drugom načinu života. Počevši od psihičkog bola, ne razmišljate ni o čemu osim kako da prestane boljeti. Čovjek se zapravo ni ne osjeća kao žena u cijeloj toj priči. Još uvijek sam u ulozi pacijenta i uopće se ne osjećam ni ženstvenom ni ženom koja bi išla u akciju. Doći će i to s vremenom, ali nemam nikakav pritisak. Koliko se sjećam, lijepo je biti zaljubljen. Sad se nanovo zaljubljujem svaki dan u sunce, prirodu, družim se s nećacima i to su te sitnice koje vas drže u maksimalnoj pozitivi. Uopće nisam u tom filmu. Možda kad odradim Prvenstvo i odem na godišnji… ali kako i moje prijateljice imaju probleme s muškarcima, to je onda zabranjena tema. Ljubav je tema koja se preskače kod nas.

Nakon vaše druge operacije rekli ste: 'Progledala sam i postala sam bolja osoba.' U kojem smislu?
Pa ne samo bolja osoba. Postala sam druga osoba u svim sitnicama koje sam prije uzimala zdravo za gotovo i nisam obraćala pažnju na njih, a koje su strahovito bitne, počevši od samog spavanja pa do prehrane, šetnje u prirodi, sunca, kiše… Znam da to nekima možda zvuči smiješno. Zanemarivala sam mnogi stvari oko sebe i vodila to 'pod normalno'. Čovjek se treba posvetiti sebi, biti odgovoran prema svom zdravlju, napraviti kvalitetan balans i onda možeš funkcionirati. Sve bolesti koje dolaze ne dolaze slučajno. Sami smo si za sve to krivi i odgovorni i godinama se očito nešto skupljalo počevši od stresa. Čovjek zaista treba zastati, zapitati se i odrediti smjer u kojem će krenuti. Samo neki shvate tek onda kada je stanje alarmantno.