Rijetko u zadnje vrijeme gledam 'Piramidu' jer mi je svjetonazorskih prepucavanja bez ikakvog cilja i smisla u kojima publika zauzima strane dosta još od obiteljaškog referenduma, ali sinoć mi je televizor ostao uključen nakon 'Crno-bijelog svijeta' pa su Željka Ogresta i njezino megauspješno televizijsko čedo moju pozornost dobili uglavnom zbog inercije i nedostatka interesa za druge svakodnevne aktivnosti kojima se čovjek može baviti uvečer kod kuće. 

I sad, 'Piramida' k'o 'Piramida', nikada nije bila ni zahtjevan ni intelektualan ni osobito informativan sadržaj pa sam je tim metrom prestala mjeriti još i prije nego što se u velikoj reorganizaciji HRT-a povratila u program, ali sinoć me ipak malo deranžirao izbor gostiju. Prvo i iznad svih - Predrag Raos. Osoba koja domaćoj javnosti zapravo i nije poznata po svojem radu (razmjerno je uspješan prevoditelj i pisac), nego po svojem incidentnom ponašanju, seksističkim stavovima i nagloj naravi. Budući da u 'Piramidi' definitivno nije imao što prevoditi, a bogami ni pisati, očigledno je onamo bio pozvan zato što se računa da raja voli bukače i bukači od svake rasprave načine cirkus, što se rado gleda i oglašivačima je milo. Drugi je tu bio Ivan Vilibor Sinčić, maskota posljednjih predsjedničkih izbora u Republici Hrvatskoj koja sa svojim Živim zidom na domaćoj političkoj sceni prakticira novu kulinarsku vještinu fuzije anarhističkih akcija i nacističkih stavova. Uglavnom pristojan u javnom diskursu, ali otvoren u kontroverznim lupetanjima, očito je u emisiju pozvan zato da Raosu izrastu kečke. Treća osoba u areni bio je gotovo potpuno nezanimljiv i od prethodne dvojice potpuno zasjenjen dr. Nikica Gabrić, koji je ondje bio zato što se i inače često pojavljuje na televiziji te je već postao dežurni za 'treći put'.

Teme su, kao i uvijek, bile aktualne i površne, a i inače besmislena piramidoidna diskusija zbog Raosova je osebujnog stila ubrzo degradirala u totalni trash zbog kakvoga bi čak i sudionici najdebilnijih reality showova bili momentalno izbačeni iz dometa kamere. Fokusirajući se isključivo na Sinčića, a čak i ne toliko na teme o kojima je, kao, trebao raspravljati, Raos je razvio čitavu lepezu uvreda i ponižavajućih napomena, kritizirajući sugovornika 'zato što jednim okom gleda u jednu, a drugim u drugu stranu', otvoreno mu se rugajući da oponaša Lenjina i na kraju mu poručivši (te svoju poruku ponovivši nakon stanke za reklame): 'Mali, ne seri'.

Sinčić je stilski ostajao u okvirima civiliziranog dijaloga, ali je zato trollao stavovima - tvrdeći, primjerice, da se Branimiru Glavašu u zatvoru krše ljudska prava kao i mnogim drugim zatvorenicima (nije, dakako, naveo odakle mu ti podaci) - te se u nekoliko navrata zadovoljno zasmijuljio kada bi uspio isprovocirati Raosovu nekontroliranu reakciju.

Željka Ogresta sve je to zadovoljno promatrala. Kako i ne bi kada upravo takvi redikuli i njihovi kerefeci nose instant-porast gledanosti i održavaju 'Piramidu' na popisu emisija-brendova.

Pitanje je, međutim, zašto to s jednakim zadovoljstvom i odobravanjem promatraju čelni ljudi HRT-a. Je li takvoj emisiji doista mjesta u programu javne televizije? Što se njome promiče? Demokracija, dijalog i kultura rasprave zacijelo ne jer mali, ne seri i daj-se-pogledaj-kak-škiljiš figuriraju kao argumenti možda jedino među najnižim oblicima internetskih forumaša, ali za to svi znamo da nema veze s dijalogom. Informira li ta emisija ikoga i o čemu? Uči li ikoga nečemu novome? I što, na kraju krajeva, govori o normalnom diskursu u javnim medijima?

Takvi kerefeci na televiziji služe jedino najprizemnijoj zabavi nezahtjevnih gledatelja, a s obzirom na to da se u emisiji i glasa za 'najboljeg raspravljača' i njihovu osjećaju da sudjeluju u demokratskom procesu te da sudjeluju u nečemu važnome. Budući da je zabava na kojoj se 'Piramida' temelji ispod razine javne televizije (pitanje je je li i na razini domaćih komercijalaca, ali vjerojatno jest) te da je ovo potonje - dojam gledatelja da sudjeluju u demokratskom odlučivanju - totalni lažnjak i varka (koja još k tome nešto košta u telefonskim impulsima), mislim da je STVARNO vrijeme da se na Prisavlju razmisli o ovoj emisiji. Postoji i druga mogućnost. Neka je zadrže i ubuduće se financiraju SAMO od gledanosti.