Vrlo solidni nastupi Roberta Downeyja Jr. i Zacha Galifianakisa tek donekle pokrivaju nategnutost zbivanja u novoj komediji Todda Phillipsa, autora hita 'Mamurluk'
Malo je filmaša na svijetu koji ne bi poželjeli biti usituaciji u kojoj se nalazio Todd Phillips prije početka snimanja film‘Termin’: u tom trenutku još se slijegala prašina koju je podigao njegovprošlogodišnji hit ‘Mamurluk’, postavši jedna od komercijalno najuspješnijihkomedija svih vremena, a već je bio određen i početak snimanja ‘Mamurluka 2’,koji u kina stiže sredinom sljedeće godine. Takve okolnosti omogućavale suPhillipsu da u ‘Terminu’ napravi praktički sve što mu padne na pamet jer čak ida je film ispao totalna katastrofa, ne bi nimalo naštetio redateljevom statusuu Hollywoodu. Phillips je u određenoj mjeri zaista radio stvari koje se prijeuspjeha ‘Mamurluka’ možda i ne bi usudio, no problem je što je ostao na polaputa između provokacije i igranja na sigurno, tako da je ‘Termin’ ispao vrlonedorečen proizvod – na trenutke neosporno vrlo zabavan, ali dobrim dijelom iisforsiran, pa čak i iritantan.
Protagonisti ove priče su ambiciozni losanđeleski arhitekt Peter (Robert Downey, Jr.) i osebujni provincijalac Ethan (Zach Galifianakis), nadobudni glumac koji je sa svojom nespretnošću pravi magnet za nevolje. Njih dvojica stjecajem okolnosti postat će suputnici na vožnji od Atlante do Los Angelesa, nakon što, kao rezultat (vrlo nategnutog) niza nesporazuma, obojica dobiju zabranu letenja avionom. U toj gužvi Peter još ostaje bez novčanika u kojem se nalaze i njegovi dokumenti, pa nema drugog izbora osim da prihvati Ethanovu ponudu da se poveze s njim – budući da što prije mora stići kući jer njegova supruga (Michelle Monaghan) treba roditi njihovo prvo dijete (otuda, naravno, naslov filma). Obzirom da su njihovi karakteri potpuno oprečni, put do Los Angelesa, najblaže rečeno, neće biti nimalo ugodan.
Neizbježno je primijetiti kako se zaplet ‘Termina’ u velikoj mjeri podudara s filmom ‘Zrakoplovi, vlakovi i automobili’ (1987) Johna Hughesa, u kojem su glavne uloge tumačili Steve Martin i John Candy. Phillipsov film dovoljno je različit da ga se ne može proglasiti plagijatom, u načelu je duhovitiji od prethodnika, no manjka mu topline kojom se odlikovalo Hughesovo djelo. Unatoč tome što je sama ideja tandema Downey-Galifianakis bila prilično obećavajuća, čini se kao da Phillips nije imao povjerenja da će stvar funkcionirati, pa se sa svojim suscenaristima trudio na silu ubacivati komične komplikacije koje, kako film odmiče, postaju sve više elaborirane (što jest logično), ali u svojoj pretjeranosti i sve manje zabavne (što zasigurno nije bilo namjera). Stvari se u posljednjih dvadesetak minuta potpuno otimaju kontroli, zamalo poništavajući sve što je dotad bilo dobro.
A budući da Phillips definitivno nije netalentiran, u prvih 70-ak minuta filma ima itekako zabavnih dijelova (vrhunci su Ethanov odlazak kod dilerice trave - njemu potrebne iz ‘zdravstvenih’ razloga – kojom prilikom Peter na vrlo nekonvencionalan način rješava problem s dileričinim bezobraznim sinčićem, zatim susret s osornim poštanskim službenikom te Peterove halucinacije od dima marihuane), a kako priča odmiče, odnos dvojice glavnih likova postupno postaje sve intrigantniji. Doduše, zasluge za razradu odnosa među protagonistima možda ipak prvenstveno pripadaju Downeyju i Galifianakisu, koji su, svaki na svoj način, kreirali prilično zanimljive likove gotovo usprkos ograničenjima scenarija. Zato je dodatna šteta što u završnici film toliko odlazi u krivom smjeru – da je imao malo više povjerenja u priču, Phillips je mogao napraviti zaista dobro ostvarenje, a ovako ‘Termin’ nije više od korektne popcorn-zabave koja se zaboravlja odmah po izlasku iz kina.
