'Hrvatski kraljevi' bili su totalni spektakl - dotad neviđena vizualna raskoš za hrvatsku televiziju, epski prikaz najranijih stoljeća hrvatske povijesti uz neizbježne dodatke trasha kakav i obično prati takve herojske epove s naknadnim učitavanjima veličine. Sve je tamo bilo impresivno - od prikaza velebnih vladara koji na špici oživljavaju iz svojih kamenih spomenika, preko blago seksualiziranih scena kršnih mladića koji se peru u kamenim krstionicama pa sve do širokih kadrova kršnih pejzaža kojima su jahali vladari. Premda je bilo brojnih kritičara koji su seriji bili zamjerili pretjerano veličanje provincijskih srednjovjekovnih warlordova kao bogznakakvih vladara, serija je prikazala službenu verziju hrvatske povijesti kakvu nas je većina učila u školama i ajd dobro. Ako ima pameti u domaćem obrazovnom sustavu, poslužila je za lakše učenje o tome u školama.

No 'Hrvatskih kraljeva' sjetila sam se kada sam počela gledati seriju 'Republika' ne samo zato što je autor obiju serija isti - Božidar Domagoj Burić, čovjek koji se, izgleda, počinje specijalizirati za megaprojekte televizijskog prikaza hrvatske povijesti - nego i zato što je prva epizoda 'Hrvatskih kraljeva' bila brutalno dosadna, dok su je kasnije uglavnom iskupile. Prva epizoda 'Republike' - nove Burićeve dokumentarne serije o povijesti Dubrovačke Republike - također je bila tableta za spavanje, pa sam, poučena iskustvom 'Kraljeva', odlučila da ću ipak malo pričekati s osvrtom. Možda se epizode koje uslijede pokažu boljima.

Tako je, uglavnom, i bilo. Ne mogu sad baš poskočiti u zrak, viknuti hura i reći da jedva čekam svaki ponedjeljak navečer ne bih li pogledala novu epizodu Burićeva poučka o povijesti Dubrovnika - ne, naravno, da nije profesionalnih motiva, seriju bih vjerojatno zaobilazila. No druga epizoda - ona u kojoj je bila riječ o dubrovačkim bordelima i prostituciji te sinoć prikazana treća - ona o dubrovačkoj diplomaciji ipak su malo prodrmale ritam iz uvodne epizode, gdje se sav sadržaj sastojao od toga da komentator iz pozadine unjkavim glasom nešto melje, likovi na ekranu se jedni drugima klanjaju, a gledatelj pred televizorom nezaustavljivo tone u san.

Jedan od ključnih sastojaka koji konzumiranje povijesnih sadržaja čini pitkijim i probavljivijim jest onaj koji povijest prikazuje kao normalan život. A da bi se povijest prikazala kao normalan život, mora se odustati o junačkih spjevova o 'našima' kao bezgriješnim junacima i ratnicima pravde koji uvijek jašu na strani svjetla. U životu takvi likovi ne postoje pa ni u prikazu povijesti neće djelovati uvjerljivo. Da bi se, dakle, povijest prikazala zanimljivo, prije svega je potrebno malo zagrepsti i u pikanterije, čarke, anegdote. U ovome je serijalu Burić pokazao da ima volje to učiniti, i to mu je odmah poboljšalo kvalitetu te gledljivost.

To, međutim, nije dovoljno. Nisam redateljica ni scenaristica pa ne znam što bi TOČNO trebalo učiniti da bi se izbjegla suhoparnost koja i dalje pomalo vlada Burićevim

povijesno-televizijskim svemirom, ali znam da u njemu vlada primjetan nesrazmjer između dinamike vizualno prikazanih događaja i NEIZDRŽIVE MONOTONIJE NARACIJE. Gledatelj sada vjerojatno neće zaspati jer će ga razbuđivati prilično naturalističke scene iz, primjerice, bitke kod Mohača (baš me zanima kako bi ta crijevca na kiselo prošla na nastavi povijesti u nekoj srednjoj školi), ali će ga već u sljedećem kadru na počinak pozvati onaj isti unjkavi spiker koji ne bi prošao na audiciji čak ni za čitanje cijena iz kataloga pojedinih supermarketa.

Rekoh već, nisam ni redateljica ni scenaristica pa ne znam što bih Buriću predložila za izbjegavanje takvih neujednačenosti u budućim serijama, ali možda ne bi bilo zgorega pogledati kako to rade Britanci, kojima stručni sugovornici (koje biraju prema njihovu strastvenu odnosu prema temi i televizičnosti) katkad iskaču usred prizora rekonstrukcija povijesnih događaja, s ekipom prekapaju po kamenju i tako usput objašnjavaju, a ima i onih povijesno-dokumentarnih serija u kojima su neki prizori igrani, odglumljeni, s tekstom pa je uloga pozadinskog spikera svedena na minimum. Ovo što se ovdje radi prilično je staromodno i monotono.

Pričekala sam, dakle, druge dvije epizode da bih se osvrnula na ovaj serijal i bila je to dobra odluka - te su epizode bez ikakve dvojbe mnogo bolje, zanimljivije i može se o njima razgovarati s kolegama uz kavu drugi dan na poslu, mogu poslužiti za obrazovanje i informiranje, sve u svemu, nisu posve bačen novac iz pretplatničkog džepa. Ovakve serije JESU ono na što bi javna televizija trebala trošiti svoj budžet. No ne vjerujem da će me daljnje epizode iznenaditi u smislu odbacivanja suhoparnosti i monotonije zvučnoga dijela. Nije dovoljno samo zagrepsti po pikanterijama i snimiti velebne, fantastične prizore bitaka. I priča koju pričaju spikeri i sugovornici trebala bi se malo razigrati. To se u budućim epizodama 'Republike' sigurno neće dogoditi pa zato s ovim osvrtom nisam čekala do kraja. No tko zna, moža negdje netko sluša i čita pa se to dogodi u nekim drugim dokumentarnim serijama.