Možda je netko mislio da će 'Snaga volje' biti zabavna na isti način na koji je bio zabavan onaj reality show 'Apprentice' u kojem je Donald Trump pohlepnim i ambicioznim američkim mladim yuppiejima svako malo vikao JOR FAJRRRRRD. Zapravo, mogu mirne duše izbaciti možda iz prethodne rečenice, sigurno su to mislili, Trumpov đir spominjao se čak i u najavama domaćeg serijala. Nakon dvije odgledane epizode sa žaljenjem moram reći da HTV-ov poduzetnički reality s Trumpovim ima jednako toliko veze koliko i hrvatski kapitalizam s američkim. Oba su u suštini odurni, samo što se iz američkog može izvući neki zeka-peka moment (pritom napominjem da namjerno koristim debilan izraz zeka-peka e da bih ilustrirala koliko mi je osobno takav oblik zabave simpatičan).

Ono što je, naime, u 'Apprenticeu' bilo zabavno nemoguće je postići u hrvatskom showu slične teme. I ne, ne govorim samo o tome da je američkim producentima na raspolaganju bilo mnogo više sredstava za vratolomije tipa prodaje nove vrste sladoleda pokraj Rockefeller centra, letove helikopterima i cijelo megacarstvo Donalda Trumpa. Govorim o tome da je u američkom 'poduzetničkom' showuprije svega bila riječ o zabavi zato što je američko društvo, općenito rečeno (dakle, ne u svim slučajevima, ali uglavnom), koncipirano tako da ako neki ambiciozni mladac zabrije da je novi biznis-bog, pa onda neslavno propadne uz grohot publike - to nije tragedija. Već će se negdje drugdje snaći, dosta su male šanse da će do kraja tjedna kopati po kontejnerima. Zato smo se bez grižnje savjesti mogli cerekati televizijskom prikazu ponekad bezumnih ambicija mladih yuppieja (ili, još bolje, wannabe yuppieja) i zbog toga nam je ezgekutorski povik JOR FAJRRRRD iz usta jednog, budimo realni, nemilosrdnog bogatog gada - mogao na neku foru biti simpatičan.

Kod nas je situacija bitno drugačija i zbog stotinu razloga koje bi sada bilo predosadno nabrajati (a ionako ih svi znate) - propast kandidata u poduzetničkom reality showu nikako ne može biti smiješan. Reality show koji se bavi mladim poduzetnicima i njihovim idejama, a od prošlog se tjedna subotom popodne prikazuje na HTV-u zato i nije tako koncipiran. Koncipiran je kao svojevrsna promocija hrvatskog poduzetništva u pelenama, kao zabavno-edukacijski show u kojemu ljudi s biznis-idejama mogu provjeriti mogu li doista profitirati ili pate od iluzija, a... kome to može biti zabavno? Osim što u svoj sadržaj i koncept ima uvršteno neke zadatke, igre i natjecanja, suviše podsjeća na one emisije koje rijetko tko gleda, ali svatko zapaža zato što mu u TV rasporedu smetaju između Dnevnika i omiljene serije. Poduzetnik i partner ili kako li se već sve zovu ta čudesa.

Kao što sam napisala u uvodu, osim nesretno odabranog naslova koji neumorno asocira na nacističke propagandne filmove (ponekad i na loše trilere s Goranom Višnjićem), jedan od najlošijih znakova prilikom gledanja ovoga showa bio mi je taj što sam na obje prve epizode u jednom trenutku - zaspala pa ih onda morala gledati ponovno, ponovno zaspati, pa... da ne duljim, hvala provideru na snimalici. Jest ja sam sredovječna iscrpljena žena sklona narkoleptičnom ponašanju pred televizorom, ali ovo je uglavnom dosadno. Dok su u prvoj epizodi kandidati predstavili sve svoje styling salone za pudlice, električne stolice koje, čudna mi čuda, ne služe tome da bi ikoga pogubile nego zato da bi si čo'ek današnjice u njih popikao sve gadgete i punjače i dok sam poslušala sve o aparatima koji mi u krugu od sto metara traže izgubljene ključeve automobila - bila sam spremna i za trajniji počinak ili barem za prebacivanje na drugi kanal, makar na njemu i provincijski zbor uz Branka Uvodića pjevao kušin-stina-mazda-piterina.

U drugoj epizodi, taman kad sam pomislila da će se cijela stvar razigrati, počeli su po guglotu tražiti predloške za ispravno pisanje računa (toliko o razlikama između američkog zabavnog i domaćeg edukativnog showa), e da bi se rezultat jedne takve pretrage - one u kojoj je kandidat pronašao i upotrijebio srpski templejt - pretvorio u šlagvort cijele epizode.

Ne znam. Ne mogu ja to.

S jedne strane, znam da je pozitivno i hvalevrijedno da se potiče poduzetništvo u mladih, znam i da je dobro da se to poduzetništvo ne potiče samo po nekakvim sajmovima, ko da su mladi poduzetnici krave i poljoprivredna oprema. Jasno mi je i da ova cijela priča sa 'Snagom volje' ima i taj javnotelevizijski štih pa da zbog toga mora biti malo i edukativna. Ali... pisanje računa? Helou? Sličan bi upitni helou stavila i uz ime i prezime Davor i Štern (ROCK! NAFTA! BIZNIS! - hrvatski Donald Trump?), ali neću sad počinjat s time.

Kraće rečeno, sada mi je jasno zašto je HTV imao dvojbe oko ove emisije. Nije mi jasno kako ih je počeo izražavati i prakticirati tek kada je već došlo vrijeme da je se pusti u eter, ali u njihove produkcijske tehnikalije se ne razumijem pa ih ne bih ni razglabala dalje od nije mi jasno-konstatacije. Neću otići tako daleko da bih rekla kako je emisija za bilo što štetna ili zaglupljujuća, ali čini mi se da nije ni ono što su njezini tvorci htjeli da postane. Nije lako gledaljiva laicima, a prejednostavna je i prebanalna za stručnjake. Čini se, nažalost, da jedino može preživljavati kao filler u blesavom subotnjem terminu, gdje je na kraju krajeva i završila. Rekla bih šteta jer vidim da je u nju uključena nezanemariva grupica sposobnih ljudi, ali ako se sjetimo svega onoga zbog čega takvi showovi mogu biti zabavni u Americi, a ne mogu u Hrvatskoj, možda drugačije i nije moglo biti.