Stari Rachid Taha (56) mogao bi biti najveći francuski roker nakon legendarnog Sergea Gainbourga. Zbog osjetljivih i često napetih odnosa prema arapskim emigrantima, nije realno očekivati da će se s tim složiti dugogodišnji lideri francuskog rock establishmenta, ali među njima nema jačeg internacionalca od Tahe otkad je Manu Chao prešao u Barcelonu.

Institucionalna potpora viđenijim domaćim rokerima uvedena prije tri desetljeća u mandatu ministra kulture Jacquesa Langa uvijek je zapinjala na anglocentrično postavljenim preprekama u Britaniji i Americi. Rachid Taha išao je sam i prolazio tamo gdje drugi nisu, u bliskim susretima s izbirljivom londonskom publikom i u kontaktima s holivudskim producentima koji su mu dali najviše publiciteta kad je njegova pjesma 'Barra Barra' uvrštena na soundtrack akcijskog filma 'Pad crnog jastreba'.

Na pitanje zašto je znatno manje prisutan u francuskoj kinematografiji Taha odgovara kratko i oprezno: 'Nitko nije prorok u vlastitoj zemlji'.

Francuska je njegova zemlja od kasnih 60-ih kad se iz alžirskog Orana s obitelji preselio u Lyon. U snovima ekonomskih imigranata iz bivše francuske kolonije to je bio najkraći put u bolji život, ali Rachid misli da ga nisu našli – 'Uvijek je bilo teško i još uvijek je teško. Ne valja zaboraviti da je tijekom 70-ih i 80-ih, nakon naftne krize, uslijedila hajka na imigrante, naročito Alžirce. Nesreća Francuske leži u činjenici da ta zemlja još uvijek nije probavila Alžirski rat. Alžirac je oduvijek bio anatemiziran u Francuskoj'.

Rachid je segregaciju osjetio i na vlastitoj koži kad je početkom 80-ih u Lyonu okupio rai-punk bend Carte de Séjour (Boravišna dozvola) s kojim je zapjevao na arapskom jeziku. U lokalnom diskografskom marketu jedva je našao mjesta za prvi album 'Rhoromani', jer su ga neki trgovci odbili prodavati da im u dućane ne bi dolazili buntovni mladi Arapi iz predgrađa. Carte de Séjour ipak se proslavio diljem Francuske, najviše zahvaljujući duboko ironičnoj obradi stare domoljubne pjesme 'Douce France', koja je 1983. pratila Marche des beurs, šestotjedni prosvjedni marš pripadnika druge generacije magrebskih i zapadnoafričkih imigranata. Taha objašnjava kako je nastala kontroverzna obrada koju su mnogi patriotski raspoloženi Francuzi dočekali kao uvredljivu provokaciju:

'Ja sam bio dio marša, tu je veza. 1980. godine, prije no što su ljevica i Francois Mitterand došli na vlast, predsjednik Giscard d’Estaing je imigrantima predložio da napuste Francusku i vrate se u domovinu, uz naknadu od ondašnjih 10.000 franaka. Govorio je da ima previše imigranata. Ljudi su mogli dobiti boravišnu dozvolu na maksimalno godinu ili dvije. Stoga smo u Lyonu započeli štrajk glađu kako bismo se izborili za izdavanje boravišne dozvole na 10 godina. Kad smo krenuli na marš ja sam bio svojevrsni ministar kulture, organizirao sam koncerte, sve je bilo na neki način povezano s tom pjesmom.'

Kao dobro poznata faca iz Carte de Séjour, Taha se početkom 90-ih pojavio u Parizu i počeo graditi samostalnu karijeru u jednakoj mjeri inspiriranu zapadnjačkom rock glazbom i zvukom rodnog Orana: 'Prve doticaje s glazbom imao sam kao dječak u Alžiru kroz indijsku kinematografiju i filmove Elvisa Presleyja. Iz alžirske glazbe za početak moje karijere najvažnije su bile rai pjesme u ženskoj interpretaciji. Najviše su me impresionirale pjesme koje su žene znale pjevati u hamamu. Kasnije su na red došli drugi utjecaji poput Oum Kalthoum i Farida El Atrachea. Od zapadnjačkih glazbenika slušao sam Elvisa, Beatlese Led Zeppelin, Jamesa Browna i Chucka Berryja.'

Moderni alžirski rai nadahnut je starijom glazbom chaabi, ali Taha napominje kako se ta dva stila dosta razlikuju: 'Chaabi je tip tradicionalne alžirske glazbe, iako originalno potječe iz Maroka. Rai je puno više okrenut zapadnjačkim utjecajima. Nekoć je bila veća mogućnost da na alžirskom radiju čujete chaabi nego rai.'

Prije pankerske i kantautorske karijere svoje afinitete pokazao je kao klupski DJ miješajući različite stilove i kulturne tradicije, od arapskih evergrina do hitova Led Zeppelina, Boa Didleyja i Kraftwerka. Iz današnje perspektive to je bio samo još jedan zanimljiv mash-up, ali 70-ih je zvučao posve unikatno:

'Napravio sam taj spoj jer sam oduvijek slušao indijsku glazbu, rock, rai, i sve to zajedno tvori svojevrstan souk (arapsku tržnicu). Volim taj souk prenositi drugima, moja je glava jedan veliki glazbeni supermarket.'

U Tahin supermarket zalazili su mnogi veliki glazbenici, a prvi je stigao producent Steve Hillage, doajen progresivnog rocka iz kultnog francusko-britanskog sastava Gong, o kojem Rachid kaže:

'Započeli smo suradnju 1982. s prvim albumom Carte de Séjour na kojem sam pjevao o položaju žena i problemima imigranata u Francuskoj. Odabrao sam Stevea Hillagea, jer je jednako dobro razumio arapsku glazbu, soul i rock. Surađivali smo 20 godina i zajedno snimili osam albuma.'

Treći solo album 'Ole Ole' prožet techno zvukom tipičnim za 1995. doveo je Rachida Tahu na međunarodne pozornice. Za prvi hit singl 'Voila Voila' sam je snimio španjolsku verziju, a s njegovim drugim hitom 'Kelma' to je napravio Carlos Santana, koji je pjesmu snimio pod naslovom 'Migra' te je objavio na albumu 'Supernatural'. Premda je riječ o svjetskom bestseleru prodanom u 25 milijuna primjeraka, Taha kaže da ga to ne čini ponosnim: 'Po mojem mišljenju, Santana je taj koji treba biti ponosan što pjeva moju pjesmu.'
Na sličan način doživljava svoje suradnje s Brianom Enom, Mickom Jonesom, Donom Wasom i Femijem Kutijem. Na pitanje tko je od njih najveći glazbenik odgovara kroz smijeh – 'Najveći sam ja, jer su oni bili ti koji su došli svirati sa mnom.'

Za popularne arapsko-francuske rock bendove Orchestra Nationale de Barbes i Zebda reći će – 'to su moji unuci', ali nema tako dobro mišljenje o pariškom sugrađaninu Goranu Bregoviću koji je preradio njegov hit 'Ya Rayah' za Zdravka Čolića – ‘Mislim da Goran Bregović nije odviše iskrena osoba. Štoviše, potpisao je tu pjesmu kao svoju ističući kako je u podlozi tradicionalna glazba, a ustvari njen je autor Dahmane El Harrachi, alžirski chaabi pjevač i kompozitor.'

Kako ovaj neumorni rock’n’rai kantautor zvuči na koncertu s mnogoljudnim pratećim, bendom poslušajte 11. svibnja u Tvornici. Hoće li biti glasno i preglasno kao 2002. kad su gostovali na ljubljanskom festivalu Druga Godba i opasno protresli amfiteatar Križanke?

'Ništa se nije promijenilo', kaže i dodaje: 'Dapače, još je opasnije.'