Kad se prije tri godine pojavila svojim debijem '19', koliko joj je tad bilo godina, Adele Laurie Blue Adkins bila je još jedna u nizu mladih soul aspirantica žestoka glasa i visokih pretenzija. Pojavila se negdje otprilike kad i Duffy, s kojom dijeli glasovnu prodornost, ali ne i staturu, jer Adele osim što zvuči kao arhetipska '60-s soul diva, i izgleda pomalo kao bijela Aretha Franklin, ili preciznije, kao Alison Moyet u mladim danima. Svima je njima vrata otvorila (a nedugo zatim kroz njih i izašla) Amy Winehouse, no iako Adele ni izbliza nije takav ekscesan lik kao Winehouseica (dapače, nije uopće…), ipak je od nje naučila par važnih stvari. Najvažnija među njima je da je arhitekt Winehouseina uspjeha, po mnogima čak i podjednako zaslužan za nj, super-producent Mark Ronson. S njim je Adele radila na svom debiju, i to je funkcioniralo OK (prodana 2 milijuna + 2 Grammyja!), no sad je odlučila podignuti letvicu pa je pokucala na vrata najvećem od najvećih, Ricku Rubinu. No koliko god Rubin bio senzacionalno uspješan u oživljavanju otpisanih karijera (Johnny Cash, Red Hot Chili Peppers) ili pak totalnom makeoveru i crossoveru na drugo, sasvim novo tržište (Shakira, Kid Rock), toliko je i kroz godine sakupio kolaboracija koje nisu zaživjele – jedna od poznatijih je ona s U2, koja je zastala tek na par singlova, a raspala se na sessionima za njihov posljednji album 'No Line On The Horizon'.

I sad, što da radi 47-godišnji, u bradu do pupka zarasli kalifornijski pustinjak, slavan po studijskom poliranju nekih od najglasnijih prangijaša na tržištu (System Of A Down, Metallica, Slipknot, Rage Against The Machine...) s frtalj stoljeća mlađom engleskom retro croonericom? Ništa posebno nadahnuto, kako je na kraju ispalo, jer Rubinove korektne, ali 'telefonirane' i predvidljive produkcije (4 od 11) ni približno ne spadaju u highlighte ovdje. No zato su se iskazala trojica ostalih suradnika (koautora i producenta) koji su pomogli Adeleine pjesme odvesti u nekim sasvim nepredvidljivim, ali bez iznimke uzbudljivim smjerovima – Paul Epworth, Dan Wilson i Ryan Tedder. Britanac Epworth, inače specijalist za indie zvuk, lani je kao producent sudjelovao na dva najbolja soul albuma u puno godina (Plan B & Cee Lo Green), dok su Ameri Tedder (koji ima i svoj, superuspješni band OneRepublic) i Wilson (svojedobno frontman melodioznih minessotskih pop alternativaca Semisonic) autori-najamnici najvišeg ranga. Tedder je, između ostaloga, za Beyonce napravio 'Halo', a za Leonu Lewis blockbuster 'Bleeding Love', dok je Wilson s Dixie Chicks (i Rickom Rubinom!) potpisao njihov povratnički moderni klasik 'Not Ready To Make Nice'.

Sjajna uvodna pjesma i najavni singl albuma eksplozivni je 'mračni gospel disko bluz' (riječima autorice!) zarazne energije i melodije, 'Rolling In The Deep' nije ništa slabija, a manje žestoka nije ni sljedeća stvar 'Rumour Has It'. Te dvije pjesme vjerojatno predstavljaju najbliže što današnja pop konfekcija uopće može doći prljavom soulu starih majstora. Kasnije se stvari malo smire, primat preuzmu grandiozne piano balade, ali je razina kvalitete i dalje vrlo visoka. Cura naprosto ima rasnu, zrelu soul glasčinu, i, što je puno važnije, zna i pisati pjesme dostojne svog 'instrumenta'. Od debija je napredovala u svakom pogledu, najviše u autorskom, pa je jedno od prvih izdanja u 2011. sjajan uvod u godinu u kojoj bi se trebao dogoditi i dugoočekivani diskografski povratak notorne kraljice nu-soula Amy Winehouse, kojoj je 'mala' Adele svojom '21-icom' itekako dala misliti...

OCJENA: 8 / 10

Izdavač: XL / DALLAS