'Dramu sam napisala, ili je ona mene napisala, prije nekoliko godina. To se naprosto dogodilo, neplanirano. Ako moram pronaći neki motiv, onda je on – pretpostavljam – potreba da se zapiše nešto o vlastitom odrastanju i o likovima koji su obilježili moj život. Ali to je valjda motiv svakog pisanja', rekla je Furlan u intervjuu za srpsku Politiku.
Ističe kakao je pisanje za nju mentalno-intelektualna vježba i disciplina. 'Ali ovaj komad sam napisala iz drugih razloga, ne iz potrebe za intelektualnom vježbom i disciplinom. Imala sam potrebu da zapišem nešto o ljudima koji su mi obilježili život, a kojih više nema. Imala sam potrebu da te ljude shvatim i dam im, svakom ponaosob, glas. Imala sam potrebu da se pozabavim tim vremenom i tim prostorom, kao i tim ljudima', rekla je.

Na tvrdnju kako kao glumica dugo traje u svijetu umjetnosti te na pitanje je li teško u tome uspjeti, odgovara: 'Pokušavam raditi svoje stvari, svoje projekte i ne obazirem se na to što, koliko i kako radi moja okolina. Svako od nas ima svoj put. Najgluplje je sebe stalno uspoređivati s drugima, s njihovim uspjesima i neuspjesima. Živimo u svijetu koji nas uporno tjera na neprestano procjenjivanje vlastite vrijednosti u odnosu na druge. Mislim da je to štetno za ljudsko biće, da je kontraproduktivno i da čovjeka lako može izludjeti. Naša profesija je tu posebno okrutna. Starenje ima jednu dobru stranu, a to je da čovjeka sve manje zanima takozvani uspeh. Barem ja imam to iskustvo. U svakom slučaju, pokušavam živjeti svoj život i baviti se stvarima koje me zanimaju. Sve drugo za mene nema ono značenje koje je možda imalo ranije, u vrijeme moje mladosti.

Opisala je i kakvim joj se iz američke perspektive danas čini život na ovim prostorima:
'Vidim mnoge probleme, vidim opće osiromašenje, vidim apatiju i beznađe. Ali, bez obzira na ekonomske i političke probleme u svim sredinama, u sferi umjetnosti još uvijek ima života i inspiracije i pravih kvaliteta. To me uvijek ponovno razveseli i da mi nadu u budućnost u mojoj bivšoj zemlji.'