Na Bleiburgu prije sedamdeset godina dogodio se težak zločin. Pripadnici poražene vojske (ustaše i domobrani) i civili pokušali su se predati Saveznicima, ovi su ih preusmjerili partizanima, a partizani su mnoge od njih, bez suđenja i tretmana kakav bi bio primjeren ratnim zarobljenicima - ubili. Ostale su potjerali na pješačenje kroz cijelu bivšu državu, usput ih još pobili i pobacali u jame i masovne grobnice poput onih u Teznom, Macelju i Kočevskom Rogu, neke zadržali u radnim logorima i, sve u svemu, užas.

Pedesetak godina komunističke su vlasti šutjele o tom događaju i gušile bilo kakvo progovaranje o njima. Jedine osobe od kojih ste išta mogli čuti o tim događajima bile su hrvatski iseljenici po inozemstvu. Problem je jedino bio u tome što se u brojnim slučajevima događalo da vam priču o Bleiburgu, tijekom posjeta inozemstvu, ispričaju ljudi koji vas poslije odvedu u klub u kojem stoji golema slika Ante Pavelića i zemljovid NDH. Drugim riječima, pedeset godina s jedne smo strane kada je o Bleiburgu bila riječ imali cenzuru onih koji su počinili taj konkretan zločin, a s druge smo strane imali priče onih koji su slavili zločinački ustaški režim. Da biste povjerovali bilo kojoj od te, jedine dvije dosutpne verzije događaja, morali ste se ideološki pomiriti s onima koji su je promicali. I tako je jedan ružan i tužan događaj s kraja rata postao dugogodišnja politička kontroverzija.

Mislio bi čovjek da će se stvari s dolaskom lijepe, drage i slatke slobode te demokracije - promijeniti. S vlasti su sišli anusi koji su godinama pod tepih gurali svoje barbarsko ponašanje u svojstvu ratnog pobjednika, a s druge strane, ogradili smo se od vješanja slike Ante Pavelića i drugih anusa koji su svoje zločine predstavljali kao domoljublje. Mislio bi, dakle, čovjek da ćemo sada konačno saznati što se dogodilo u Bleiburgu, Teznom, Kočevskom Rogu, Macelju i svim sličnim mjestima te se pokloniti žrtvama kao što se poklonimo svim žrtvama odvratnih ratnih svireposti.

Ali ne.

Kao što pokazuju sva jučerašnja izvješća s komemoracije u povodu 70. godišnjice tragedije u Bleiburgu, dvadeset i pet godina nakon izbijanja demokracije u Hrvatskoj, Hrvati su i dalje mnogo više zainteresirani za srdžbu radi razlike između 'partizanske' i 'ustaške' interpretacije događaja nego što doista iskazuju bilo kakav pijetet prema žrtvama.

Evo, naime, glavnih točaka svih jučerašnjih izvješća o Bleiburgu na tri najveće domaće televizije:

- jedni su tvrdili da je na Bleiburgu bilo 'više od 25 tisuća', drugi da ih je bilo 'oko pedeset', a treći 'više od pedeset tisuća ljudi', dakle, i dalje se igramo brojkama, kao i pri interpretaciji događaja u Bleiburgu
- svi su bez iznimke evidentirali tko je od zapaženijih ličnosti došao na komemoraciju (Karamarko, Glavaš, Glogoški...) i kojem 'taboru' pripada
- svima je zapelo za oko da komemoraciji nije prisustvovala ni predsjednica ni premijer, ali su za razloge neodlaska pitali samo premijerove ljude (iako je, ako ćemo već drviti po ideološkim argumentima, čudnije to što je predsjednica izbjegla pojavljivanje na komemoraciji kojoj je pokroviteljica)
- svi su citirali dio Bozanićeve propovijedi u kojoj govori o 'ponovnom buđenju nove antifašističke ideologije čiji je diskurs nalik onome iz pedesetih godina dvadesetog stoljeća' (i nitko nam nije objasnio što to točno znači)
- svi su citirali Grbinovu izjavu o tome da oni kojima je stvarno stalo do žrtava odlaze u Tezno, Macelj i Kočevski Rog, a oni koji odlaze u Bleiburg ne žale za žrtvama, nego za NDH
- svi su citirali Karamarkovu 'lekciju' o tome da će se hrvatska ljevica roditi tek kada se odreknu zločina Josipa Broza Tita te tvrdnju da on ne vidi nikakve ustaške simbole u Bleiburgu
- svi su prikazali mladež odjevenu u majice s ustaškim natpisima, beretke s ustaškim simbolima, kao i ljude koji su podizali ruku u fašistički pozdrav

I sad, teško da čovjek sve te televizijske izvjestitelje može kriviti zbog takvih priloga. Štogod čovjek mislio o medijima, u ovom slučaju nisu izmislili situaciju u kojoj Bleiburg služi tek kao točka na kojoj se dijele crveni i crni, kao točka na kojoj jedni drugima viču: Vi ste bili još gori! i Ne, VI ste bili još gori! Nisu televizijske kamere izmislile ni Bozanićevo mahanje prstom prema neistomišljenicima ni Karamarkovo mudrovanje o socijaldemokraciji ni Grbinovo propisivanje toga kamo bi oni koji žale za žrtvama trebali, a kamo ne bi trebali ići. Nisu izmislili ni predsjedničino/premijerovo političko taktiziranje s neodlaskom na Bleiburg, nisu izmislili ni one koji na Bleiburg dolaze zato što im to jest u političkom interesu, a bogme nisu ni izmislili ni one koji na Bleiburg nose ustaške kape, pozdrave, uzvike i inu ikonografiju. Svi oni postoje i svi su oni pravi razlog iz kojega ni danas ne možemo doći do prave istine i pravog odnosa prema Bleiburgu, nego samo do priklanjanja ovoj ili onoj ideološkoj opciji pri njezinu tumačenju.

Ono što bi televizije, međutim, mogle učiniti u ovakvim prilikama jest nešto što bi ih onda učinilo pravim servisima za informiranje i obrazovanje javnosti, a to je - sami se pobrinuti da o događajima poput Bleiburga progovore oni koji nisu ideološki opredijeljeni. Stručnjaci, povjesničari, istraživači. Javna televizija učinila je omanji korak prema tome pozivanjem politologa koji je u središnjem Dnevniku kratko komentirao upravo ono o čemu govore i prethodni odlomci - da je Bleiburg postao sredstvo ideološkog prepucavanja. Bilo bi, međutim, dobro, kada bi o Bleiburgu i sličnim događajima s kraja rata u bivšoj Jugoslaviji netko snimio, a javna televizija prikazala dokumentarac u kojemu ne bi bilo ni osuda ni slavljenja, samo činjenice. Dokumentarac koji bi gledatelje obrazovao i informirao i koji bi konačno Bleiburg prozvao točno onim što je bio - tragičnim događajem u kojemu su se ratni pobjednici ponijeli barbarski i krvnički, kao što se ratni pobjednici u svim ratovima ponekad ponašaju barbarski i krvnički. Rat je ružna i tužna stvar, ništa u njemu nije vrijedno slavljenja ni veličanja jer u ratu na svim stranama uvijek postoje i krvnici i žrtve. 

Pokloniti se žrtvama svakako treba, ali veličati bilo koju ideologiju s tim žrtvama kao argumentom nema nikakvog smisla. Patnja poginulih u Bleiburgu ni u ludilu ne iskupljuje zločinački ustaški režim (kao ni imbecilno nošenje ustaških simbola po odjeći i zastavama), jednako kao što patnja poginulih u Jasenovcu ne iskupljuje partizanske zločine (pa ni retardirano i slijepo klanjanje Titu kao najvećoj legendi na svijetu). Odlazak na ovo ili ono mjesto nečijeg stradanja - bio to Bleiburg ili Jasenovac - nikoga ne čini pravednikom, boljim Hrvatom ni poželjnijim vođom. Ili to barem ne bi trebalo biti tako. Sve dok jest, televizijska će izvješća o komemoracijama biti onakva kakva su bila jučer. A gledatelji će se, baš kao i prije dvadeset pet godina, pitati čijoj verziji priče vjerovati ako se ne žele prikloniti nijednoj ideologiji.