Bend koji je postojao 2002. u 2014. definitivno više ne postoji. E sad, je li to dobra ili loša stvar, pitanje je kuta gledanja – retronostalgičari će se nastaviti zgražati nad time što je prijateljstvo s (načelno hip hop) producentom Danger Mouseom napravilo organskoj prljavštini starog blues rocka, a drugi će slaviti prirodnu progresiju benda koji bi stajanje na mjestu koštalo glave.

Treći će – poput potpisnika ovog teksta – živjeti u prezentu pa umjesto trošenja vremena na komparaciju faza kroz koje su prolazili Dan i Patrick, od svojih podrumskih početaka pa sve do stadionske sadašnjice, konstatirati da je 'Turn Blue' možda ne jedini, ali svakako odličan pristup odgovoru na pitanje 'kako retro rock bend zasnovan na gitari i bubnju treba zvučati u 2014?'

Ili da pojednostavimo – 'Turn Blue' je odličan album. Ali stvarno odličan.

A da će se stvari tako razvijati tih (taman) 45 minuta njegovog trajanja, daje naslutiti već uvodna baladna epika 'Weight Of Love'. Iako najsličnija starijoj fazi dvojca, putuje kroz hendriksovski blues s instrumentalnim dionicama The Eaglesa, puštenih da slomljenog srca bauljaju kroz Mojave na psilocibinu.

Završna pjesma 'Gotta Get Away' savršeno uokviruje priču kao posve suprotan kolorit pop zvukova – briljantno raspjevan i rasplesan radiofonični hit koji nastavlja ondje gdje je stao 'Lonely Boy'.

A između?

Danger Mouse je postao ravnopravan autor pa je tako definitivno obojio 'Turn Blue' i pomaknuo njegove sonične granice, uveo raskoš funka, soula i 60's popa, pa čak i ponešto mediteranskog chilla u prljave riffove i blues melodije, pretvorivši 'Turn Blue' u album 'komercijalniji' čak i od 'El Camina', ali pri tome i ništa lošiji. Poslušate li satensku polupsihodeliju glasne balade 'Waiting On Words', fuzz emociju 'In our Time' ili kotrljajuću ritmiku 'In Time', neće ostati mjesta sumnji da je 'Turn Blue' jedan od najboljih albuma godine, ma koliko stari fanovi kenjali zato što više miriše po šampanjcu, nego po pivu.

Ocjena: 9 / 10

Izdavač: Nonesuch