I dok Europa otkriva samu sebe, vlasti ove kavkaske države troše nevjerojatan novac, grade nevjerojatna arhitektonska čuda, raseljavaju i trpaju u zatvore nevjerojatan broj ljudi stilom koji je bliži azijskom negoli europskom modelu, a sve to pod imperativom dokazivanja da Azerbajdžan nije daleka periferija onog što je Tomislav Ivčić kod nas nekoć zvao 'European Dream'.

Zapadne zemlje odavno su se zasitile Eurosonga, koji se od osnivanja 1956. do 1962. godine održavao na potezu Švicarska - Francuska - Nizozemska - Luksemburg. Sovjetski Savez, pak, nikada nije imao predstavnika na toj smotri. No europska pop glazba uvukla se u srca ljudi iza željezne zavjese, gdje su Toto Cotugno, Adriano Celentano i ekipa dandanas velikani koji pune birane dvorane i upriličuju megaspektakle.

Prijenosi Eurosonga u mnogim postsovjetskim republikama praćeni su euforijom usporedivom s poodmaklom nokaut fazom nogometnih mundijala: prijenosi se u nekim mjestima organiziraju po disko klubovima, a pobjednici poput ruskog Kavkažanina Dime Bilana i Ukrajinke Ruslane prave su
estradne superzvijezde euroazijskog prostora. U 21. stoljeću, postsovjetske države su čak pet puta osvajale Eurosong.

'Kao prvo, valja napomenuti da je Azerbajdžan uključen u natjecanje tek od 2008. godine, kao posljednja od trenutno sudjelujućih postsovjetskih zemalja. Pored europskih sportskih asocijacija, Eurosong je jedna od malobrojnih simboličkih potvrda Azerbajdžana kao dijela Europe', smatra Boris Stamenić, doktorand pri katedri za povijest jugoistočne Europe na Humboldtovom sveučilištu u Berlinu.

'Kao drugo, nema ništa neobično u činjenici da Azerbajdžan želi iskoristiti Euroviziju kako bi se široj europskoj javnosti prikazao u najboljem svjetlu. Većina gledatelja Eurovizije u zapadnoj Europi uglavnom nema nikakvu predstavu o Azerbajdžanu, ili ga percipira kao autoritarnu postsovjetsku krhotinu u trajnom poluratnom stanju. Azerbajdžan želi iskoristiti Euroviziju kako bi prezentirao znatne učinke 20-godišnje postkomunističke transformacije na naftno-plinski pogon', upozorava Stamenić.

A ta je transformacija kontradiktorna koliko to već može biti jedna tranzicija postkomunističke, većinski muslimanske zemlje smještene u turbulentnom gorju na tromeđi Europe, Azije i Bliskog istoka. Azerbajdžanom monarhistički vlada obitelji Alijevih, zasad prva postsovjetska dinastija. Tron im već više od godinu dana potresaju prosvjedi protiv diktature i ekstremne korupcije koji su odjek tzv. arapskog proljeća: brojne snimke s ulica glavnog grada Bakua, domaćina ovogodišnjeg Eurosonga, pokazuju da pred policijske kordone ne istupa samo potlačena mladost, već i sjedokosi nezadovoljnici koji im mogu biti očevi i djedovi.

Režim prilično brutalno guši prosvjede. Zasad nema izvještaja o oružanim sukobima, ali neki aktivisti dobili su do tri godine zatvora. Guardian piše da se šest novinara trenutno nalazi iza rešetaka pod vjerojatno fabriciranim optužnicama, dok su mnogi proteklih mjeseci bivali premlaćivani, ili žrtve voajerskih napada obavještajnih službi.

Golemi prihodi od nafte dosad su se slijevali mahom u trezore vladajućih klanova, a BDP po glavi stanovnika još uvijek nije prestigao, primjerice, srpski ili makedonski. No statistika bi se uskoro mogla preokrenuti u korist Azerbajdžana, jer se tek u zadnjih šest godina njegova nafta počela probijati na tržišta Europe.

Za to vrijeme, režim poduzima bajoslovne građevinske investicije na tragu Dubaija, Astane ili Londona, koje će debelim slovima utisnuti Baku na svjetsku kartu arhitekture ranog 21. stoljeća.

Senzacionalnu, 'volumenski neuhvatljivu' konferencijsku dvoranu Hejdar Alijev u Bakuu, nazvanu po pokojnom KGB-ovskom 'ocu nacije', projektirala je vjerojatno najveća arhitektica današnjice, Zaha Hadid. U nastajanju je i novi Državni muzej primijenjene umjetnosti čija je fizionomija posvećena čuvenoj, nekoliko tisuća godina staroj lokalnoj industriji tepiha: zgrada će imati oblik namotanog ćilima. Spominjao se i golemi poslovni centar na umjetnom kaspijskom otoku, s najvišim tornjem na svijetu (preko 1000 metara!). Glamurozna kristalna koncertna dvorana koja će ugostiti Eurosong tu je, dakle, tek jedan u nizu projekata, bizaran po tome što se gradi ekspresnom brzinom i bezobzirnošću spram ljudskih prava nakon što su lani Ell i Nikki svojom anglojezičnom pjesmicom 'Running scared' neočekivano slavili u Düsseldorfu i donijeli Azerbajdžanu pet, ili koju minutu slave više.

Humanitarne organizacije upozoravaju da je nekoliko stotina žitelja centra Bakua prisilno raseljeno uz neadekvatne naknade kako bi se modernizirao centar grada i napravilo mjesta za dvoranu na koju će svoj pogled putem masovnih medija baciti, prema nekim procjenama, 150 milijuna Europljana.

Je li onda ta spektakularna nova panorama Bakua zapravo Potemkinovo selo neofeudalnog azerbajdžanskog društva? Gledatelje bi, naime, pored očaravajućih modernih vizura i slavnih sagova, s ekrana mogle zasuti i sve one diktatorske nesmiljenosti koje režim Alijevih rogobatno nastoji strpati pod zanosni azerbajdžanskih tepih.