Diskografija se mijenja, ali jedna stvar ostaje ista – svaki izlazak novog albuma Toma Waitsa više je od običnog dolaska zbirke pjesama u prodaju, štoviše, riječ je o pravom događaju koji se očekuje i dočekuje poput glazbenog kometa ili pomrčine. Iz jednostavnog razloga što je on postao tako rijedak. Ne radi se tu o nekakvom posebnom, paklenom poslovnom planu. Najveći i generalno najgenijalniji od svih autsajdera glazbene industrije i dalje radi po svom – piše kad mu se piše, snima kad mu se snima i izdaje kad mu se izdaje, nešto poput američkog folk pandana sličnom ekscentričnom geniju britanskog majstora Scotta Walkera

No kada se album konačno pojavi u javnosti, postane događaj - ne samo zbog toga što se takvo što zbiva sve rjeđe i rjeđe, uz vječni strah da je sada već 62-godišnji Waits jednom nogom u mirovini, već i zato što smo već navikli, kao slušatelji i kritičari, da će svaki novi uradak opravdati visoka očekivanja. Uz uvijek prisutnu dozu straha da bi baš novi album mogao biti krivi autorski korak, uzbuđenje kulminira kada svi shvate da je i ovog puta očigledno da su koraci pravi, a novi naramak pjesama fina porcija za popuniti player za idućih nekoliko godina, do sljedeće prilike.

Tako je i s 'Bad As Me', Waitsovim prvim studijskim albumom nakon čak sedam godina čekanja i 17. studijskim albumom u desetljećima dugoj karijeri. Osim toga, sada kada diskografska kuća ANTI- ima distribucijski ugovor s Warnerom, ovo je u neku ruku i povratak na 'mjesto zločina', Waitsova prva suradnja s diskografskim gigantom od 1980. i kultnog 'Heartattack and Wine'.

Već s prvom stvari albuma 'Bad As Me', frenetičnim jazz-folkom 'Chicago', jasno je da ste na poznatom terenu – ne, to nije primarno Waits iz ere 'Heartatack And Wine', kada je glas ostrugan šmirgl papirom još plovio po prilično popeglanim salonskim produkcijama, već Waits koji u svojoj štali eksperimentira s blatnjavim instrumentarijem i anarhoidnim folkom, sazdanim oko cijeđenja haromonika, saksofona i inovativnih perkusija, umočenih u dobre stare rock gitare. Utoliko 'Bad As Me' zvuči kao kompilacija svega što je Waits snimio od 'Blue Valentine' preko 'The Black Rider' pa naovamo – a tu best of auru podebljava i snažna kompaktnost cjeline, fino probranih taman 13 pjesama, red brzine, red melankolije, red buke, red klavirskih balada poput 'Pay Me' i 'Kiss me', koje tope srce kao bilo što sličnog emocionalnog intenziteta od 1970. naovamo. A našlo se ponovo mjesta i za Keitha Richardsa, starog prijatelja i suradnika, koji, baš kao i neizostavni Marc Ribot (pa čak i Flea iz RHCP, s basom na dvije stvari), svira gitaru na nekoliko pjesama, ali i pjeva na briljantnoj 'Last Leaf' – duet 'dvaju posljednjih listova na drvetu', balada za sve 'prerijske mornare' koji se okreću prošlosti, istovremeni gledajući u budućnost.

Što je, u neku ruku, i najbolji opis ovog albuma. Naime, novi album Toma Waitsa zvuči upravo kao – Tom Waits. Možete se igrati igre prepoznavanja melodija, ritmova i motiva koji će vas baciti u prošlost i natjerati na komparaciju s prethodnim pjesmama i albumima, ali arheološka potraga za citatima ne vodi nigdje. Jer ono što je u cijeloj priči bitno jest to što je Tom Waits gotovo uvijek zvučao sjajno – pa i sada, kad 'zvuči kao Tom Waits', ne može zvučati nikako drugačije nego odlično. Osim toga, važno je i to da Tom Wats i dalje zvuči samo i isključivo kao Tom Waits – još uvijek ne kao itko drugi na svijetu.

Ocjena: 8 / 10

Izdavač: ANTI-