DEPECHE MODE – DELTA MACHINE

TKO/ŠTO/KAKO/KADA Ni najvidovitiji Milan nije mogao 1980, kad su se pojavili, golobradoj četvorici geekova iz Basildona u Essexu (40-ak km od Londona) s tamo nekim mašinama koje proizvode nekakve zvukove predvidjeti da će za 33 godine i stotinjak milijuna prodanih nosača zvuka kasnije (kaže Wikipedia) još uvijek postojati kao bend i, dapače, puniti stadione. Kad je izašao njihov debi album 'Speak And Spell', frontmen Dave Gahan imao je 19 godina, Martin Gore i Andy Flether po 20, a Vince Clarke koji će uskoro napustiti bend, 21. Njihov put bio je notorno krivudav i prepun stranputica (čitaj ozbiljne droge, alkohola, depresije i koječega još), ali kreativno manje-više besprijekoran sve tamo do još uvijek vrlo jakog devetog albuma 'Ultra' iz 1997. No, kad su konačno otjerali osobne demone (za razliku od, recimo, Peppersa koji su eksplodirali tek kad su se očistili), već su polako ušli u srednje godine, ali puno važnije u maniru i šprancu iz koje se više ne znaju (ili ne žele?) iskoprcati. A ta formula je dobro poznata – mračni elektronički bluz s puno više gospel prizvuka nego davnih industrial utjecaja. Iako su i na kasnijim albumima imali dobrih pjesama i relativno uspješnih singlova, u razdoblju 'Ultre' ostao je i njihov posljednji zaista veliki svjetski hit 'It's No Good'. OK, možda je malo i preuzetno očekivati da u današnjoj globalnoj glazbenoj klimi Depeche Mode vladaju top listama, pogotovo kad je tako bjelodano jasno da su se sad već poprilično umorili i potrošili…
OMJER DOBROG I ONOG DRUGOG Teško je reći. Fanovima će ovo, naravno, biti srcu drago, pogotovo onima koji su sazrijevali, da ne kažemo starjeli zajedno s bendom. No isto tako treba reći da ovdje nema ni daška svježine, originalnosti ni nove ideje, kako verbalne, tako ni glazbene – uvijek je to ista priča o grijehu i iskupljenju, anđelima i demonima, raju i paklu, a sve u gustoj atmosferi Delta bluza provučenog kroz mašine (odatle valjda i taj programatski naslov) i s intenzivnim vokalima nekog ludog propovjednika apokalipse za kojeg se Dave Gahan već dugo izdaje. Uglavnom, na albumu ima par zaista napornih stvari, ali ima i poneka sasvim dobra, tako da se omjer otprilike može svesti na pola-pola.
NAJBOLJE STVARI 'Broken', 'Welcome To My World', 'Heaven', 'Soothe My Soul', 'Secret To The End'…
DAKLE Ako im je objavljivanje novog albuma samo razlog da krenu na turneju (na kojoj će 23. svibnja četvrti put posjetiti Zagreb, ovaj put maksimirski stadion), nisu se morali truditi – back katalog im je prebogat i više se zaista nemaju kome ni zašto dokazivati. A kad objave ovako tanak i neuzbudljiv album, nemaju bogami ni čime…

OCJENA: 6,5/10
DATUM IZLASKA: 25. ožujka
IZDAVAČ: COLUMBIA/MENART

EDWYN COLLINS – UNDERSTATED

TKO/ŠTO/KAKO/KADA Ponekad mu vole tepati kao škotskom nacionalnom blagu ili pak ocu britpopa (uz, naravno, Paula Wellera), no ono što je puno važnije od etiketa i panegirika je da se Edwyn Collins sad već jako dobro oporavio od opsežnog (dvostrukog!) moždanog udara koji ga je 2005. zamalo ubio i vratio na ponovno učenje osnovnih životnih funkcija i komunikacije. Dug je to očito bio put, a Collinsova renesansa počela je 2010. solidnim povratničkim albumom 'Losing Sleep', dok je 'Understated' nešto lakši i mirniji, ali još bolji i uvjerljiviji nastavak.
OMJER DOBROG I ONOG DRUGOG E. C. je i dalje u vrhunskoj autorskoj i izvođačkoj formi (osim, nažalost, gitare – tu još treba pomoć), tako da je album, inače ponovno obojen šarmantnom prepoznatljivo kolinsovskom soul atmosferom 60-ih križanom s novovalnim prizvucima, potpuno oslobođen mahovine…
NAJBOLJE STVARI Teško je ostati hladan na sjajnu, ispovjednu 'In The Now' (koja nipošto nije jedina autobiografska ovdje), a ističu se još i 'Down The Line', '31 Years', 'Dilemma' plus obrada Sinatrine 'Love's Been Good To Me' (odnosno autora Roda McKuena)...
DAKLE I da nema životnu priču koju ima, Edwyn Collins je s 53 godine zanimljiviji od većine aktualnih indie aspiranata.

OCJENA: 8,5/10
DATUM IZLASKA: 25. ožujka
IZDAVAČ: AED RECORDS/ROUGH TRADE

THE CRIBS - PAYOLA 2002-2012

TKO/ŠTO/KAKO/KADA I frontmen The Cribsa, Ryan Jarman, sudjelovao je u glazbenom oporavku gore navedenog Edwyna Collinsa gostujući na povratničkom albumu 2010, no to ni približno nije jedina jaka referenca koju Jarman momci (blizanci Ryan i Gary plus mlađi brat Ross) imaju. Naime, albume su im između ostalih producirali i Alex Kapranos, Bernard Butler, Steve Albini i Dave Friedman (a drugi iz 2005. Collins neposredno prije bolesti), dok je Johnny Marr bio punopravni član od 2008. do 2011. Od benda koji u svom šesnaestercu ima face tog ranga ipak bi se očekivalo da dobaci dalje nego što je Cribsima uspjelo na njihovih pet albuma, što je činjenica koju ova retrospektiva bolno razotkriva.
OMJER DOBROG I ONOG DRUGOG Kao i uvijek kod kompilacija, puno je veće pitanje što fali nego što je uvršteno, a sud o tome prepuštamo fanovima, ako takvih uopće ima.
NAJBOLJE STVARI Cribsi su tokom svoje prve dekade ipak skupili nekoliko korektnih singlova – 'We Share The Same Sky', 'You Where Always The One', 'Cheat On Me', 'Leather Jacket Love Song', 'City Of Bugs'…
DAKLE Iako su tek osrednji indie/light punk bend kakvih u Engleskoj ima iza svakog ugla, The Cribse vole i tamošnja kritika i publika, pa da ne kvarimo onda idilu...

OCJENA: 5,5/10
DATUM IZLASKA: 12. ožujka
IZDAVAČ: WICHITA RECORDINGS/WARNER BROS/DANCING BEAR