Povratak Marca Almonda skoro je i doslovno povratak iz mrtvih. Naime, nakon pada s motora, na kojem je bio suvozač, u listopadu 2004, inicijalne prognoze bile su slabe, no Almond se čudotvorno oporavio, izašao iz bolnice već nakon tri tjedna, a dva mjeseca kasnije, u prvim intervjuima, izjavio je da jedva čeka povratak na scenu...
Očito nije još bilo njegovo 'vrijeme' (o čemu možda i govori 'But Not Today' s ovog albuma), ili pretenciozno umjetnički rečeno – još nije rekao sve što je imao. No nije sve teklo tako glatko – oporavak je bio dug i mukotrpan, s nekoliko operacija i PTSP tretmanom kod psihijatra, ali kad već nije mogao na pozornicu (do 2007), barem je diskografski bio aktivan, pa je objavio dva albuma s obradama, 'Stardom Road' (2007) i lanjski 'Orpheus In Exile', nastavak sjajnog 'ruskog' (!) albuma 'Heart On Snow' iz 2003. Lani je najavio da će ove godine, uoči 30-godišnjice svoje karijere, objaviti svoj posljednji autorski album. Iako je takva izjava naizgled marketinški motivirana i podložna naknadnim interpretacijama, kad se poslušaju tekstovi na 'Varieteu', bjelodano je jasno što je pisac htio reći. Gotovo svaka od 16 pjesama, uključujući čak i jednominutni 'Intro', ima neki autobiografski, memorijalni ili oproštajni prizvuk.
Od početka sa Soft Cellom, Almond je hrabro šarao po žanrovima i malo je toga s čim se tijekom godina nije, manje ili više uspješno, hrabro pohrvao (trip hop, glam, flamenco, hi-energy electro pop, orkestralni old school crooner-aj, ruska romanca...), ali čega se god dohvatio, uvijek se nepogrešivo osjetio njegov jaki kabaretski, varijetetski i teatarski pedigre – u glazbi, a bez iznimke u tekstovima. Još u doba Soft Cella, bila je očita njegova fascinacija mračnom stranom noćnog života, klupske gay i transseksualne scene, kao i svega (nepriličnog) što se događa iza pozornice – tako u 'It's All Going On' kaže: '...my life is like a drag queen's dressing room...' ('moj život je kao transvestitska garderoba'), što god mu to značilo. Sličnih citata bi se moglo izvući milijun, nađe se i poneki, krajnje osobni obračun s nuspojavama showbiza, kao što je sjajna završna 'Sin Song', no najviše se, kao i uvijek, bavio sobom, i tu je, mora se priznati, bio beskompromisan. Psihoanaliza bi imala štošta reći o samoprijeziru kojim pršte'My Madness & I' i 'Cabaret Clown', obje doduše sjajne stvari.
Sve bi to možda moglo odbiti zalutalog putnika namjernika (iako je malo vjerojatno da bi takav netko postojao), ali ovaj, zapravo koncept album u ponovljenim slušanjima otkriva mnoge slojeve nedostupne na prvu loptu i strahovito raste pri svakom novom konzumiranju. I onda, kad vas konačno uvuče u svoj bogati svijet, postane jasno da ga je zaista radio kao da mu je posljednji (jedna od ključnih stvari je predzadnja 'Swan Song'). Tijekom čitava albuma uspije držati jak tempo (misli se, naravno na kvalitetu – 'pravog' ritma i tempa tu baš i nema), a highlighti su česti i dobro strateški raspoređeni, bilo da je to autoironična i autobiografska 'Exhibitionist', hitoidna 'Soho So Long', sjetna 'Sandboy' ili pak živahni singl 'Nijinsky Heart'.
Ako je ovo zadnje što ćemo čuti od Almonda (nije isključio ne-autorske projekte!), onda se oprostio na najbolji mogući način, a ako se ipak predomisli i objavi još štogod, bit će najlakše na svijetu oprostiti mu ovu 'lažnu uzbunu' i posipanje pepelom koje će uslijediti, kad je 'Variete' tako dobar album.
OCJENA: 8,5/10
Izdavač: CHERRY RED RECORDS