Britanski redatelj Stephen Frears tijekom svoje duge i relativno stabilne karijere snimio je nekoliko filmova koji si imali dobar odjek i kod kritike i kod publike – 'Moja lijepa praonica', 'Opasne veze', 'Kraljica'. 'Philomena' nastavlja taj niz pa je prava šteta da u Hrvatskoj do sada nije uspjela sakupiti više od 2.000 gledatelja
Snimljen prema istinitim događajima o potrazi jedne simpatične neuke Irkinje u zrelim godinama za sinom kojega je bila prisiljena dati na usvajanje prije 50 godina, Frears je uobličio u šarmantan i emocionalan film u kojemu se obiteljska tragedija vješto isprepliće s humorom i ironijom. Unatoč teškoj temi, koja je iz nešto drugačijeg kuta obrađena u filmu 'Sestre Marije Magdalene' Petera Mullena, 'Philomena' nipošto nije depresivna drama. Naprotiv, Frears je njome, u najboljem smislu te riječi, iznevjerio skoro sva očekivanja gledatelja – ozbiljnom temom pozabavio se kroz komediju, zauzima antihomofoban stav na prilično neočekivan način (ne želimo otkrivati dijelove raspleta), u svom road movieu sparuje jednu bakicu sa sela i jednog cinika iz više srednje klase, i za jedan nedvosmisleno katolički film prilično je oštar prema institucijama crkve.
Upravo na toj relaciji propitivanja odnosa između vjere i crkve, kao i klasnih razlika između dvoje glavnih junaka – Philomene (koju glumi sjajna Judi Dench) i novinara Martina Sixsmitha (Steve Coogan) - Frearsov film postaje možda i najinteresantniji. Iako istinsku vjernicu, Philomenu Frears oslikava kao pomalo jednostavnu i neuku, gotovo da nema sumnje da je ona za njega utjelovljenje dobrote, suosjećanja, patnje i nježnosti. Philomena je svojevrsna Marija Magdalena 20. stoljeća. Ona je toliko istinska i duboka vjernica, da samo zahvaljujući tome i uspijeva preživjeti nepravdu koja joj je nanesena i još oprostiti onima koji su joj nanijeli zlo. Teška životna iskušenja samo dodatno učvršćuju njezinu vjeru, koju ni najmanje ne može poljuljati njezin cinični suputnik, ateist Martin. Konfrontirajući dva glavna lika, svojevrsne antipode, Frears dodatno naglašava Philomeninu 'stabilnost' i 'ispravnost' naspram ogorčenog, opterećenog i frustriranog Martina. Ukratko, Philomena je utjelovljene kršćanske dobrote pa je teško shvatiti ogorčenje filmom koje je stiglo iz crkvenih krugova.
Ono što im se vjerojatno nikako nije sviđalo slika je crkvenih institucija prema kojima Frears nema nimalo milosti – okrutne su, bezdušne, birokratizirane, licemjerne, lažljive i hladne, ukratko, posve izopačene. Crkva i vjera nisu sinonimi, podsjeća gledatelje Frears ovom gorko-slatkom pričom za svačiji ukus.
