Prvi 'Ghost Rider' univerzalno je prihvaćen kao loš film, stoga je odluka o snimanju nastavka s posve drugom filmskom ekipom pozitivno prihvaćena, barem od strane onih kojima je zanimljiv strip koji je poslužio kao predložak. Redateljski dvojac Mark Neveldine i Brian Taylor preuzeo je kormilo i privukao dodatni publicitet zbog uspjeha svojih filmova 'Crank'. Spoj njihova redateljskog stila s tematikom ovoga stripa zvuči obećavajuće, pogotovo ako Nicolas Cage pruži sve od sebe.

'Ghost Rider 2: Duh osvete' ipak je poprilično loš film jer su gotovo svi elementi poput priče i scenarija na izrazito niskoj razini, ali je li barem zabavan? Za ljubitelje trash filmova, pogotovo starijih filmova ceste, odgovor bi mogao biti pozitivan. Za razliku od prvoga filma, u ovome se Nicolas Cage u potpunosti prepustio svojoj ludoj strani, što scene dijaloga često čini izrazito smiješnima, iako to možda nije bila namjera. Priča i karakterni razvoj likova posve su suvišni jer je sav naglasak stavljen na akcijske sekvence koje su doduše prilično dobro realizirane, uz vizualnu raskoš i spektakl baš kao u filmovima 'Crank'. Pitanje je zapravo koliko je vremena gledatelj spreman provesti bezglavo gledajući jednu nabrijanu akcijsku vratolomiju nakon druge bez konkretne radnje između tog kaosa. Kada se makne vizualna maska koju redateljski dvojac uporno forsira, ostaje film koji je gotovo posve prazan i s pravom možemo postaviti pitanje kamo je potrošeno svih 75 milijuna dolara budžeta. Svakako ne na scenarij! A vizualni efekti, bez obzira na dojmljivost, nisu, tehnički gledano, uopće spektakularni za modernu kinematografiju.

Nicolas Cage kao i u prvom filmu jedini je uistinu zabavan lik, no ovom je ulogom možda napokon svima dokazao da ga više uopće nije briga za ozbiljne role i filmove, nego samo za broj nula na računu.

Kao što je već spomenuto, ljubitelji trasha pronaći će svoju dozu zabave, ali ovaj uradak, na neki način, previše samosvjesno nastoji biti 'b-film' da bi ga ozbiljni trash gledatelji objeručke prihvatili kao totalnu zabavu, jer ipak nedostaje atmosfere (a atmosfera se dobrim dijelom gradi kroz radnju koja je ovdje debljine papira). Isto tako, stil režije Neveldina/Taylora specifično je intenzivan i nije se odmaknuo od recepta viđenog u filmu 'Crank', stoga oni kojima se to ne sviđa mogu odmah zaobići 'Ghost Rider 2'. Ozbiljnija publika nema ovdje što tražiti, a oni željni solidne večernje zabave uz kokice moraju biti upozoreni da čak i lijepi vatromet nakon sat i pol ponavljanja postaje gnjavaža.