The Human League su počeli 1977. i nikad se nisu raspali, što ih i teoretski i praktički čini jednom od najdugovječnijih projekata u biznisu. Štoviše, aktualna postava benda, osovina Oakey-Sulley-Caterall ista je već dobrih 25 godina – dok je Phil Oakey, glavni vokal i autor, alfa i omega benda, jedini preostali originalni član, Susan Ann Sulley i Joanne Catherall priključile su se 1980, baš u trenutku kad počinje kreativna i komercijalna renesansa benda. Human League dolazi iz Sheffielda, nimalo glamuroznog sjevernoengleskog industrijskog središta koje im je i danas baza u kojoj imaju vlastiti studio, a koje je ranih 80-ih bilo britanska i globalna glazbena Meka – u kratkom periodu pojavilo se nekoliko iznimno jakih imena koja će obilježiti 80-e – ABC, Heaven 17 (nastali kao derivat, odnosno frakcija Human Leaguea) i Cabaret Voltaire. Slijedeća tri desetljeća Sheffield će ponuditi Pulp, Moloko i Arctic Monkeyse, ali nikad više neće uspjeti imati tako jaku scenu kao u doba kad je 'Don't You Want Me' Human Leaguea bio globalni hit br. 1 koji je 2008. nagrađen za 20 milijuna emitiranja (!) na američkom radiju. Iako im se diskografski output od početka 90-ih prorijedio (pauza od deset godina između posljednja dva albuma), koncertno su itekako bili aktivni, a proljetos su objavili svoj devet album 'Credo' koji ih zvukom i atmosferom vraća u slavne dane ranih 80-ih i njihova electro-pop remek-djela 'Dare'…

Nitko od nas nikad zapravo nije ni pomislio uhvatiti se nečega drugog osim glazbe – glazba je bila čitav naš život posljednjih 31 godinu (tu misli na sebe i Susan jer Phil ima i dulji staž, op. a.) i još uvijek uživamo u svako njezinom aspektu. Proputovali smo svijet i živjeli vrlo povlašten život upravo zahvaljujući glazbi.

Kako to da ste ostali vjerni mirnom i dalekom Sheffieldu i niste se preselili u London ili barem Manchester?

Oduvijek smo živjeli u Sheffieldu i to nam je pomoglo da ostanemo donekle 'anonimni' za medije. Ne pohodimo baš šoubiz evente i ne visimo s kolegama iz biznisa, tako da paparazzi imaju minimalno interesa za nas.

Kad smo već kod Sheffielda, kako vam se svidjela 'Louise' Tonyja Christiea (s njegovog albuma 'Made In Sheffield' iz 2008)?

Od svih obrada naših pjesama, upravo ta nam je najdraža, i to zato što ju je Christie napravio sasvim u svom stilu i nije nas ni pokušao replicirati. Obradio ju je jer voli tu pjesmu.

Smatrate li da ste danas isključivo nostalgičarska atrakcija ili imate i neku novu publiku?

Human League može slušati svako. Imamo dosta mladih fanova koji su odrasli uz našu glazbu jer su je slušali njihovi roditelji. Imamo, naravno, i starijih fanova, uglavnom, bilo koja dob, bilo koja generacija – svako može biti fan Human Leaguea.

Kao to da vi kao jedan arhetipski electro-pop bend koristite živi bend?

Pa matrica nam se čini nekako bez duše. Imati živi bend na pozornici čini svaki šou  jedinstvenim za publiku. Volimo sitne različitosti od večeri do večeri, a onda i publika itekako primijeti i cijeni onu suptilnu razliku u zvuku i strukturi pjesme od CD-a do živog nastupa.

No sintisajzeri su i dalje osnova i počelo vašeg rada?

Važno nam je ostati kreativan, a sintisajzeri nam u tome prilično pomažu jer na neki način nikad ne dobijete dvaput isti zvuk. Obično započnemo raditi pjesmu beatom, a onda nas to odvede u nepoznatom smjeru. Razlog što smo ostali toliko godine zajedno je i taj što svi imamo različite uloge u bendu, tako da svako uvijek ima nekog posla. Također smo i privatno dobri prijatelji i još uvijek uživamo u društvu jedni s drugima, što je posebno važno kad provodite s nekim toliko vremena u autobusima na turneji po svijetu.

Na aktualnom albumu ste oživjeli zvuk iz svojih najboljih dana – tu su korištene stare, retro mašine ili…?

Koristili smo stare sintove da pokažemo poveznicu svojih početaka i ovoga gdje smo sada, iako je doduše studijska oprema bila ganc nova i strogo up-to-date, pa smo tako stvorili jednu mješavinu starog i novog.

Što spremate za zagrebačku publiku – isključivo novi materijal ili će biti i starijih hitova?

U Zagrebu ćemo svakako izvesti mnoge od naših starih hitova, kao što su 'Mirror Man', 'Fascination', 'Tell Me When' i, naravno 'Don't You Want Me', rame uz rame sa stvarima sa 'Creda'. Trudimo se odsvirati ponešto iz svakog razdoblja naše karijere, pa tako Philip često izvodi 'Empire State Human' (s electro-industrial debija 'Reproduction' iz 1979, op. a.) u kojoj koristi prastari Moog Liberation.

Kako je došlo do tako duge pauze između posljednja dva albuma – 'Secrets' iz 2001. i ovogodišnjeg 'Credo'?

Kad je izašao 'Secrets', diskografska etiketa za koju smo snimali otišla je u bankrot (Papilllon Records, podetiketa Chrysalisa tada upravo prodanog EMI-u, op. a.) baš u tjednu objave albuma. To je, nažalost, dovelo do vrlo slabe prodaje albuma što nas je tada dosta pogodilo i općenito smo postali pomalo deziluzionirani tim djelom glazbene industrije, pa smo se odlučili više fokusirati na živu svirku. Dosta smo putovali i shvatili da nam se to jako sviđa a usput smo i zarađivali dovoljno da održavamo vlastiti studio. Nakon kojih sedam, osam godina ponovo smo osjetili potrebu biti kreativni, ako ništa drugo, barem da dodamo neke nove pjesme svom live nastupu, pa smo odlučili otići natrag u studio napisati neke nove stvari koje su se kasnije pretvorile u 'Credo'.

Sredinom 80-ih, negdje oko albuma 'Crash' i njegovog megahita 'Human', bili ste popularniji u Americi nego u ostatku svijeta – kako tamo stojite danas?

U rujnu smo bili na jednomjesečnoj turneji po SAD i između ostalog imali rasprodan show u Hollywood Bowlu već drugi put. Uživamo svirati tamo i trudimo se otići svakih par godina na barem četiri tjedna ispunjena nastupima. 'Human' je tamo bio br. 1 na Billboardovoj listi singlova i još uvijek dobiva fantastične reakcije tamošnje publike.

Iznimno se veselimo svom zagrebačkom nastupu i toplo se nadamo da ćemo svi uživati u šouu.