Više je razloga zašto se naša glazbena industrija treba veseliti ulasku Hrvatske u Europsku uniju – s jedne strane, tu su strogi zakoni o kontroli 'igranja' s autorski zaštićenim podacima na webu, ali i potencijalno dugoročnije razvijanje svijesti o potrebi plaćanja za tuđi utrošeni talent i vrijeme.

No opet, one zemlje EU-a koje imaju standard i laku dostupnost legalno ponuđenih glazbenih sadržaja u koje mogu ulagati dio tog standarda također pate od istih simptoma masovnog 'skidanja' – iako daleko manje od nas, naravno, jer ipak živimo u zemlji u kojoj nema ni iTunesa, ni tradicije digitalne ekonomije, ni straha od represivnih organa, ni razvijenih mikroscena, ni kaleidoskopa bagatelnih izdanja. U svijetu u kojem nam CD-e još uvijek prodaju za više od 100 kuna, torrenti i tržnica vladaju i trebat će proći neko vrijeme da se situacija promijeni. Naravno, sve to pod uvjetom da vas glazba zanima više od prosječnog konzumenta koji se zadovoljava YouTubeom i Narodnim radijem.

Ali ako je suditi po novim vijestima, odsada se diskografi mogu radovati članstvu u EU zbog još jednog razloga – činjenice da je u ponedjeljak Vijeće Europe izglasalo produljenje copyrighta na audiozapise s dosadašnjih 50 na novih 70 godina. Drugim riječima, glazbenici koji sa 20 godina nabodu hit do svoje će 90. godine moći otplaćivati režije mjesečnom naplatom autorskih prava, umjesto da predaju djela svijetu kao 'narodno dobro' na opću (zlo)uporabu i eksploataciju.

Koja je 'kvaka'? Naravno da je ima, a nije trebalo dugo da kritičari u tom zakonu vide novo dodvoravanje diskografskoj industriji umjesto pomaganja autorima koji najčešće nisu na istoj valnoj duljini s korporativnim izdavaštvom pa tako često plaču da dotični samo parazitiraju na njihovom geniju. Naravno, stvari nisu nikada tako jednostavne, jer brak je uvijek bio uzajamna korist i odricanje, ali činjenica jest da se ta promjena odnosi prije svega na copyright studijskih snimaka, koje uglavnom (gotovo uvijek, posebno kada su legende u pitanju) posjeduju diskografske kuće – produljenje prava se ne odnosi na same skladbe, čija su autorska prava u rukama autora i izvođača.

Prema starom zakonu, pjesme giganata kakvi su Beatlesi, Stonesi ili The Who za koju bi godinu bile javno dobro – diskografi koji danas preživljavaju prvenstveno zahvaljujući kopanju po 'boljoj prošlosti' (uključujući neke naše izdavače koji bilježe najbolju prodaju kojekakvih antologija sa sadržajima vezanima uz vinilnu eru) to jednostavno nisu mogli dopustiti, a rezultat lobiranja je pred nama.

Naravno, postoje i oni izvođači koji smatraju da je odluka sjajna i ne pogoduje samo izdavačima, već i njima i njihovim obiteljima. Poput Micka Jaggera, koji je jasno izjavio: 'Očito je da diskografija nije ono što je bila i ljudi ne zarađuju kao nekad. Ovo može produljiti njihove živote i živote njihovih obitelji koje će naslijediti pjesme', a i Bjorn Ulvaeus iz Abbe u izjavi za BBC kaže da mu itekako odgovara daljnje zadržavanje kontrole nad vlastitim pjesmama jer neće morati doživjeti ono čega se grozi – čuti Abbine pjesme u reklamama.

Izvođači su novim zakonom dobili još neke povlastice, kao što je osnivanje zaklade za one koji su se odrekli svojih prava i prepisali ih diskografima; diskografi će sada financirati funkcioniranje zaklade odvajanjem postotka zarade stečene produljivanjem prava na nova dva desetljeća. Jedna stavka čak omogućuje izvođačima da nakon 50 godina ponovo otvore pregovore s izdavačima.

John Smith iz sindikata glazbenika tvrdi da je novi zakon briljantan i štiti veterane, ostarjele glazbenike koje se uzduž i poprijeko semplira, a zarada od hitova s dotičnim semplovima ne donosi ijednu kunu u njihove džepove. Drugi se pak ne slažu.

Još prije pet godina istraživanje britanske vlade ukazalo je da se treba usprotiviti produljenju autorskih prava zbog potencijalno negativnog utjecaja na potrošače, industriju i ekonomiju u cjelini. Istraživanje s Cambridgea pokazalo je da postoji iznimno malen broj izvođača koji mogu profitirati tom odlukom, jer ih jako mali broj ima uspješne stare radove.

Jim Killock iz organizacije Open Rights Group glasni je kritičar novog zakona pa kaže: 'Nikad nije bilo dokaza da će to donijeti išta dobroga. To stavlja dodatan novac u džepove velikih izdavača. Mala je vjerojatnost da će se okoristiti manji izvođači, a osim toga, mnogi audiozapisi koji nisu bili nabavljivi sada će ostati nenabavljivi.'