Teška su vremena nastupila za rock glazbu ili, preciznije, gitarski rock ili pop, pogotovo u zemlji koja strahovito drži do gitara, Velikoj Britaniji. Ako koji aktualni album bilo već odavno etabliranih izvođača, bilo friških debitanata, i uđe visoko na britansku top listu, teško da će tamo i ostati, čak i bez obzira na kvalitetu. Izuzetaka, poput Coldplaya (koji i nisu primarno gitarski rock band) naravno ima, no situacija je generalno prilično siva. Radiovalovima i top-listama danas vladaju kojekakvi DJ-evi, klinci proizašli iz talents show scene sa svojim grozomornim r'n'b-jem i antipatičnim dance popom ili pak retro soul curetci i teen bendovi, a sve to predstavlja dodatni pritisak svakom novom, iole 'ozbiljnijem' bendu koji se pojavi i odmah mora preuzeti na sebe teret spasitelja čitavog jednog polustoljetnog pokreta koji se danas, eto čini po tko zna koji put na koljenima.

Tu u priču ulaze Spector, londonska petorka kojoj samopouzdanja nimalo ne fali, pogotovo ako su se nazvali po Philu Spectoru, legendarnom producentu (i osvjedočenom manijaku koji je po studiju volio vitlati pištoljem, a trenutačno je na robiji zbog ubojstva i teško da će više ikada omirisati slobode), tvorcu između ostalog tzv. wall of sound zvučne slike. I zaista, mladi Spectori svoj su zvuk poprilično napumpali, izazvavši inicijalne usporedbe s The Killersima, Razorlight i The Strokes (za koje su sve i sami priznali da su im uzori), bendovima koji su eksplodirali prije kojih 8-10 godina, iz čega bi proizlazilo da su Spector ponešto zakasnili na tulum. Najbliža usporedba nakon uvida u čitav album ipak bi bili nikada do kraja realizirani Kaiser Chiefsi, još jedan bend iz generacije 2004/5., od kojih su već sad značajno zanimljiviji.

Spectori naime 'operiraju' u žanrovskom sektoru new wave zvuka, podebljanog elektronskim dodacima i epskim macho refrenima proširenog do widescreen razmjera. Ponekad im ti refreni malo podsjećaju na navijačke himne (kao uostalom i Kaiserima), ali nikad nisu banalni. Na albumu su radila čak četiri producenta, od koji je najpoznatiji veteran Trevor Horn, zaslužan za zvuk sjajnog singla 'Celestine'. No sav taj produkcijski šušur ne bi značio puno da Spector nemaju jedinu stvar koja u konačnici išta znači – jake, vješto napisane, strahovito melodiozne pjesme. Među highlighte spadaju i ostali singlovi koji su prethodili albumu – himnični 'Never Fade Away', eksplozivni 'Chevy Thunder' i 'What You Wanted' te nešto diskretniji, ali itekako efetni 'Grey Shirt & Tie', no među 12 pjesama na albumu ima još bar tri-četiri potencijalna hita ('Twenty Nothing', 'Lay Low', Upset Boulevard...).

Još jedna stvar koja bi Spectore mogao zericu 'baciti naprijed' je jaka koncentracija karizme na mikrofonu. Naime, frontman Fred Macpherson, arhaično zalizan i sa über retro cvikama, još je jedan u dugom i slavnom nizu britanskih rock brbljavaca koji u intervjuima voli dizati prašinu kojekakvim bombastičnim izjavama, no to je oprostivo s obzirom na iznimnu uvjerljivost njegova vokala. Da se vratimo tužbalici s početka teksta – 'Enjoy It While It Lasts' debitirao je na (pogotovo za ove lijene ljetne dane) poprilično razočaravajućem 12. mjestu britanske top liste albuma, što, s obzirom da se radi o itekako solidnom albumu potencijalno značajnog banda, samo potvrđuje da su radari publike okrenuti negdje gdje ne sviraju gitare. A za to su simpatični Spector(i) najmanje krivi.

OCJENA: 8/10

Izdavač: FICTION/UNIVERSAL MUSIC