Jesu li muzeji grobnice, logori umjetnosti i zoo vrt ljudske kreacije, rezervat za upoznavanje prošlosti ljudskog duha ili savršeno mjesto za tiha poznanstva i rođenje ljubavi kalibrirane zajedničkom fascinacijom i emocionalnim doživljajem kreativne baštine na zidovima?

Njujorški redatelj Jem Cohen svojim putovanjem kroz Beč tvrdi da je u igri sve nabrojano, makar to činio usput, u filmu s kojim ni sam nije siguran što zapravo želi reći pa je najbolje da sve kaže odjednom, u otvorenoj partiji intelektualnog pokera.

'Sati u muzeju' je tako sve i svašta – počinje kao potencijalna ljubavna drama temeljena na susretu austrijskog čuvara Kunsthistorisches Art Museuma i pomalo izgubljene američke turistice, sa slikarstvom kao trećim krakom trokuta; no vrlo se brzo odlomi i razigra u dokumentarnu razglednicu, egzistencijalističku lamentaciju i esej o europskoj umjetnosti, arhitekturi i urbanizmu.

Takva kaleidoskopska priroda košta ga držanja kursa, ali i jednu meditativnu dramu čini zanimljivijom nego što je možda mogla biti, ma koliko katatonična gluma Bobbyja Sommera izazivala gubljenje interesa u hodu gledanja. Ipak, mada ovo nije sredovječni 'Prije svitanja', nije ni loše.

'Norte, kraj povijesti' jest 'filipinski Dostojevski', ali i to shvatite kao vrlo širok pojam - riječ je o novom uratku najvećeg kralja pokreta 'Slow Cinema', o kojem smo već pisali nakon prikazivanja na Karlovy Vary Film Festivalu, no vrijedi ponoviti: 'Norte' je možda najbolji ulaz u Diazov svijet za one 'početnike' koji još nisu uronili u jedinstveni univerzum superusporenih crno-bijelih DV epopeja u trajanju od 7 do 11 sati. 'Norte, The End Of History' traje 'samo' 250 minuta, snimljen je u boji, kamera je maknuta sa stativa pa klizi i leti po kadru, dok je dijaloga (skoro pa) više nego u svim njegovim dosadašnjim filmovima zajedno.

Ipak, ovo je i dalje dobri stari Lav Diaz – jednako meditativan, snažan, tih i ubojit u isto vrijeme, a unatoč nekim površinskim promjenama te vidnom pojačavanju razine produkcije, i dalje ostaje u svojim klasičnim stilskim i tematskim opsesijama. One se ovdje nastavljaju na elemente njegovih starijih uradaka, poput 'The Criminal of Barrio Concepcion', 'Death In the Land Of Encantos', 'Butterflies Have No Memories' i 'Century Of Birthing', s motivima nasilja, krivnje i egzistencijalizma.

Diaz je isto tako još uvijek duboko uronjen u filipinsko stanje uma i društva. Da biste razumjeli Diazove filmove, ukratko, morate razumjeti Filipine – zemlju čije je gospodarstvo uništila Marcosova totalitarno-desna politika kreiranja 200 bogatih obitelji (zvuči poznato?), a duh diktature i dalje lebdi nad asfaltom i rižinim poljima, dok je stoljetni teror katoličkih osvajača nametnuo takav strah od kondoma da oni najsiromašniji i najmanje obrazovani jedva preživljavaju u mnogobrojnim obiteljima, istodobno stvarajući bezbrojne kršćanske kultove za koje je teško odrediti koji je luđi od kojeg.

Sve to – politika, socijala i vjerska fantazija – potporni su stupovi dobrog dijela Diazova opusa pa tako i najnovijeg uratka 'Norte, The End Of History', 'Zločinom i kaznom' inspirirane sage o neukom, ali dobrom mladiću koji nevin završi u zatvoru zbog grijeha osobnim demonima progonjenog intelektualca, rezigniranog bogataša rođenog u provinciji Ilocos Norte, tamo gdje je - nimalo slučajno - svijet ugledao i Ferdinand Marcos. Osim od Dostojevskog, Diaz posuđuje i od stvarnosti, od brojnih lekcija bliske političke povijesti, kritizirajući moralni relativizam revolucionarnih ideja u četiri sata koja jednostavno oduševljavaju.