Bio je to obećavajući izlet, ali pedaliranju godine nisam se nadao. U Ogulinu su me čekali biciklisti Marinko Matijašević i Ivan Puškarić. Lijepo uređeni centar Ogulina bio nam je mjesto okupljanja, kraj stare kule i blizu Đulina ponora. No da će na ovom bicikliranju biti toliko legendi, sjećanja, doživljaja i novih iskustava, nisam ni u snu pretpostavio. Zapravo je bilo kao da sanjam, ali uživo. Susrećemo i gradonačelnika Ogulina s kojim se slikamo i pozdravljamo. Jure Turković nam je poželio dobru vožnju ovim predivnim krajem.

Za zagrijavanje lagano se vozimo žuto zelenim livadama i pašnjacima te pitomim naseljima. Klek nas je samo promatrao kao da je bio ljubomoran što ne idemo njemu u pohode. Ovoga puta idemo u potpuno drugom smjeru, a naš interes su Tounjčica, Mrežnica i Dobra koje ovim krajem kao da lutaju. Svako malo vam se ispriječe ili samo pozdrave i opet nestanu u dolini ili iza kanjona i stijena. Kao i mi, ali mi imamo dobar plan i prvi put će biciklisti biti na drugu stranu Mrežnice prevezeni čamcem. Tog se još nitko nije sjetio na ovoj novoj ruti, ali evo, mi jesmo.

Prolazimo kraj jezera Sabljaci koje izgleda kao more. Nisam znao da je jezero toliko veliko. Žurimo prema Oštarijama, lagano se već i uspinjemo, a pogled prema Ogulinu i Kleku je neponovljiv. Marinko nas stalno požuruje jer smo mu prespori, no Ivan i ja jako puno slikamo i stalno moramo na toalet na otvorenom. I to je dio pedaliranja. Marinko prigovara, a čini se da stalno traži neki razlog da idemo brže, pa kaže da mi je preslabo napumpana zadnja guma. A i meni se čini da jest. No s obzirom na to da su oni iz ovog kraja, u času rješavamo problem. Nismo ni stali kod prvog poznanika, guma je bila već na 3,5 bara, a usput smo našli i tko će nas slikati. Ivan je bio profesor u Ogulinu, tako da je barem jednom članu domaćinstva predavao. Bilo je tako i u ovom slučaju pa nas je fotkala bivša učenica. A Ivan se sjetio da je imala peticu iz fizike, pa evo sve pet. Kao i naš izlet.

Valjda sad idemo brže. Iako sam mnogo puta prošao starom cestom prema Senju, nikada nisam znao da sam prolazio preko kamenog mosta na kat. To je pravo remek djelo. S bicikla sve otkriješ i doživiš ono što nikako drugačije ne bi mogao. Tu smo kraj Tounjčice i naviru sječanja iz školskih dana. Nisam baš volio čitati, a pjesme su mi bile uvijek teške. No Tounjčicu sam zapamtio. Moj sugrađanin jaskanac Vlado Vlaisavljević  opjevao je u prošlom stoljeću pastiricu koja je pala u kanjon Tounjčice. Evo, sjetio sam se, a sada sam baladu pročitao desetak puta i nakon svake kitice, navrle su suze. Ovu rutu posvećujem Tounjčici, a mogla bi se zvati bike staza po njoj. Osjećam poneki put kao da uz bicikl otkrivam neotkriveno, a već poznato upoznajem i tako idem po svojoj (ne)poznatoj zemlji. Onakvoj kakvu nisam znao. 'Kao da šumi: Tounjčica, Tounjčica. I kao da biser u grob baca. Što se dubok crni. Tužan kao da mjesec moli: Dragi, svjetla trni.'

Sada dobro vozimo, brzi smo i u usponu i niz brdo. Krenuli smo prema ušću Tounjčice i Mrežnice. Šume nas hlade, počele su prve vrućine. Slijedi i četiri kilometra tvrdog makadama. Vožnja po visoravni pa oštar spust prema Sastavcima i mjestu i slapovima Tounjčice. Iako su moji partneri u puno boljoj formi i bolji biciklisti i brži, ipak sam ih ostavio na spustu. Imam bolji bike, pravi MTB, pa sam s nešto iskustva uspio doći minutu prije do naših novih domaćina Ratka i Elizabete. Ali me prvo dočekala Hana i nakon što me par krugova natjeravala, na kraju i zgrabila, srećom za tenisicu. Volim pse, ali ih se malo bojim, no ovog puta i Hana mi je bila draga. Ovdje, na mjestu koje kao da je Bog više puta stvarao, ne bi mi bilo žao i da mi je Hana ostavila na nozi trag zubića.

Sastavke još nitko nije opjevao, ali zato ih je sigurno doživio. Ovdje povrh rijeka je bio još 1400. godine stari kraljevski grad Ključ. Mlin koji radi i koji su, kao i staru kuću, obnovili naši domaćini, star je oko sto godina. Tu je uz kralja stolovao i mlinar kojeg su zvali Zmaj. Bio je toliko snažan da je mogao podići seoska kola kada su zapela na cesti puna žita. Odmaramo i uživamo uz rakiju od ruže. U Etno parku slap. Ratko i Elizabeta s obitelji ovdje udaraju temelje robinzonskog turizma, tako da prespavati uglavnom ako želite možete, ali robinzonski. U lađi, kolibi, u mreži između dvije johe, u šatoru ili u vreći za spavanje pod vedrim nebom kod ognjišta. Kako kome odgovara. Uz etno sadržaje, dvije rijeke i slapove i bez mobilnog signala, ovdje neće biti dosadno. Možda sretnete vidru ili riječnog raka. Može se i voziti kanuom po obje rijeke. Nema ovdje masovnosti, ovdje dolaze oni koji traže neki drugi tip odmora i aktivnosti, u pravilu uz prethodnu najavu. Shvaćam, a to mi kaže i Ratko, da robinzonski turizam ima u Karlovačkoj županiji veliku perspektivu. No nije dovoljno prepoznat i na tom još treba puno raditi.

Uz sav GPS, plan i karte, sve mi se ovdje izmiješalo. Čamac, tj. Ratko, vozio nas je po Mrežnici, a da biste prešli na drugu obalu Tounjčice koja ovdje kao da ima svoj pir, treba obići te slapove Sastavke. Prelazak je bio po svim propozicijama, bez suvišnih pokreta. Već sam i zaboravio kako je u čamcu. Pogotovo u drvenom, u kojem se nisam nikada ni vozio. Ali evo, sada i s biciklom. Ja sam išao prvi, malo sam i riskirao, ali nije mi pala kamera u vodu. Tako da je nastalo par neponovljivih fotki. Nakon vožnje od desetak minuta obišli smo i prešli Tounjčicu. Pristajemo u privremenu lučicu između korijenja drveća. Tako smo fiksirani. Prvo idem ja van, onda vučem bicikl. Čamac odlazi po Marinka i Ivana, a ja još moram savladati par manjih slapova da se domognem tihe i mirne livade. Nakon brzaca Tounjčice sve izgleda pitomije. Pa i vožnja koja slijedi. Do sada smo prošli oko 40 kilometara, a trebamo proći još toliko do povratka u Ogulin. Nastavak slijedi u nekom od narednih Pedaliranja.
Više o bicilikliranju i posjetu ovom dijelu Karlovačke županije i Ogulina na www.ogulin.hr/novosti, www.tz-grada-ogulina.hr, www.tzkz.hr i biciklima na www.keindl-sport.hr