Kada sam stigao u Tučepe, srce Makarske rivijere, nisam zapravo znao kuda bih gledao, ispred sebe prema moru i otocima Braču i Hvaru ili iza sebe prema Biokovu koji se nadvija kao Supermen nad mene. Bluesun hotel Alga prvi je otvorio svoja vrata, a gosti već su krenuli u šetnje. Berače šparoga prve ćete sresti na šetnicama, koje su dijelom i bike rute.

Ovdje u hotelu Alga mi biciklisti osjećamo se kao kod kuće. Na balkonima hotelskih soba, s kojih se pružaju nestvarno lijepi vidici, parkirani su bicikli.

Moj prvi popodnevni bike izlet bio je u Makarsku. Koliko samo zelenila i plavetnila i makadama... Pogled leti na sve strane, mislim da mi je za tih sedam kilometara trebalo sat vremena, čak i više. Prizor s klupicom i biciklom u šumi te kao nacrtanim Biokovom, dobit će posebno mjesto u mom fotoalbumu. Na tako kratkoj ruti ima dosta uspona pa spuštanja, a posebno je atraktivan dolazak u Makarsku i pogleda na novi mul.

Budući da je vremenska prognoza najavljivala promjenu vremena, znao sam da je Biokovo moje i božje. Nema čekanja. Uskrs nekako označava početak sezone pa su svi živnuli ili otvaraju svoje objekte. Prema tome, mogu računati da neću biti u planini baš sam. Već nailaze i prvi biciklisti i planinari. Djelatnici PP Biokova već čiste cestu prema Sv. Juri kako bi bila spremna za prihvat prvih namjernika. A u travnju se održava već poznata utrka Tour of Croatia koja se i ove godine vozi baš na biokovskoj ruti. Za uspon na Biokovo treba svakako odvojiti cijeli dan i dobro se pripremiti. Opskrbiti vodom i ostalim energetskim potrepštinama. Na pomoć se uvijek može računati jer na Biokovu ima i nešto privatnih kućica i uvijek netko prolazi. OPG Vrata Biokova otvoren je do jeseni i dobro je mjesto za odmor i okrepu.

Iako morate biti spremni i koncentrirani na vožnju uzbrdo, izdizanje iznad mora, tako visoko i premoćno, dat će vam snagu i ohrabrenje da uspijete u svom bike podvigu. Nakon ulaska u PP Bikovo (336 m) zapravo se najviše uspinjete, no iz  spomenutih razloga možda to nećete ni primijetiti. Neću reći da je najgore prošlo, no kada se domognete kojih osamsto metara, nadomak ste uspjehu. More će vas stimulirati, planinski zrak još više.

A tek biokovski krajolici... To svatko treba doživjeti, a na biciklu je doživljaj uvijek jedinstven. Pametnom i odmjerenom vožnjom bitno se domoći prijevoja Ravne Vlaške i sve postaje lakše. Nakon još četiri kilometra uspon postaje blaži. Vrtače, kamene kuće i svježina bit će vam stimulans. Izlet može završiti na vrhu Vošac, koji je dio rute Biokovo tour. Za uspon do Sv. Jure treba, kako kome, tri ili četiri sata pa i više, kao meni. Najbolje je voziti sa što manje odmora i pretjeranih okrjepa. Ostavite to za povratak ili, poput mene, pogostite se i uživajte na vrhu. Nažalost, nevrijeme me brzo potjeralo. Biokovska cesta duga je 23 km i na svakom kilometru su oznake i bike putokazi. Ima odvojaka, ali zalutati se ne može. Problem može biti samo nagla promjena vremena, što je u planini uobičajeno.

Do te promjene koja je i mene zahvatila uživao sam u doslovce pravom proljeću, gotovo bez vjetra, na desetak Celzijevaca. Naslikavao se na sjevernoj strani sa zapusima snijega, a na južnoj pak carevao nad alpskim prizorima. Meni je trebalo skoro pet sati, ali fotografiranje putem i nešto druženja ispalo mi je kao dobar balans i omjer snage i trenutnih mogućnosti. Svi tek pokušavamo hvatati formu za sezonu. Na vrhu je veliki odašiljač, a zaista se lijepo vidi cesta A1 koja vodi prema Pločama i Hercegovini te cijeli kraj Zabiokovlja. Ja sam stvarno imao sreću da sam nekih sat i pol na vrhu ugodno proveo. Smješkali su mi se samo bijeli oblaci koji su me pratili cijelim putem, propuštajući sunce. ali i morsko i nebesko plavetnilo. Vijugava cesta koja se uspinje zadnjih par kilometara prema vrhu izgleda kao neka biokovska zmija i mnogima te planinske serpentine nisu nimalo lak pothvat. Ali sve se može.

Čaroliji koju mi je Sveti Jure pripremio, a ja objeručke prihvatio, približio se kraj. Dobro sam se pripremio za povratak. Cijelo Biokovo i more bili su već u magli i oblacima. Sada već i tamnim. Samo je još vrh bio pošteđen. Majica kratkih rukava, kratke hlače i izležavanje u travi bili su stvar prošlosti. Uzeo sam sve što mi je trebalo. Imao sam četiri para rukavica, za svaku slučaj. Vjetar, kiša i led bili su moji pratitelji na spustu dugom gotovo trideset kilometara. No sve se isplatilo. Mokar do kože stigao sam preko Gornjih Tučepa malo si skrativši rutu. Nikada nisam bio tako sav u vodi. Najveći su problem bile bike tenisice koje se inače tri dana ne bi osušile. No kada ste u hotelu, fen rješava i taj problem. Moram spomenuti da nisam imao spust od tridesetak kilometara u jednom mahu. Zavukao sa se kod Ante u njegovu kućicu. Namaste. Nakratko me od svega spasila u ovom bespuću. Tu sam se barem načas ugrijao za povratak. Malo slatkog deserta i fina klopica su me pribrali.

Biokovo tour dug je oko trideset kilometara u jednom smjeru, no tu su i druge malo lakše ture. Staza Makarska je lakša s 15 km, Tučepi malo teži s 30 kilometara. Meni najfascinantniji je, nakon uspona na Biokovo, dio od Tučepa do Brela iliti Brela tour. Nije lagan, no prošao sam tek dio uz more, a ubrzo napadam teži dio preko zaseoka Kričak, Topića i Basta dalje prema Makru.

Nakon napornih pedaliranja, ali i prvog sunčanja i izležavanja, najviše sam uživao u obilnom i slasnom doručku u hotelu Alga. Krafne su mi bile, uz voće, nezaobilazni jutarnji ritual. Malo pretjerivanja u delicijama, s palačinkama na primjer, no nadam se da sam to sve odmah i ostavio u Tučepima na nekoj od šetnica ili bike ruta. Zapravo me najviše umorilo prvo izlaganje suncu. Nikada se tako rano nisam sunčao, doduše uz hotelski bazen. Pokušao sam osunčati cijelo tijelo jer kada krenu svakodnevna pedaliranja, na plaži nas mogu prepoznati kao crno-bijele bicikliste. Popodneva su bila rezervirana za ležaljku, naravno, uz bicikl, barem jednom radi slikanja, uz pogled na Biokovo da ga slučajno ne zaboravim ili da ne dobijem volju krenuti odmah na neku novu rutu. Večeri sam provodio uz juhu od povrća, malo školjki i pošip s Brača. Taman zdravo i motivirajuće.

U društvu Uskrsnog zeke, tenisačica koje su imale svoj turnir u Tučepima i prvih gostiju beskrajnih najljepših šljunčanih plaža Tučepa, bio je to tjedan za pet sa zvjezdicom. Ne morate više imati brod ili čamac da dođete do neke skrivene plaže, možete i biciklom. Naravno, kroz borove šume, gustiš i stijene. Tučepi su mi izgledali ovako izvan sezone kao mondena meka. Uvijek će vas nešto iznenaditi, recimo mala vjeverica koja vam se veseli i skače uz vas. Neki dijelovi ruta podsjetili su me na prošlogodišnju vožnju biciklom uz Dunav. Samo je sada bilo more, a ne velebna rijeka. Zašto i mi ne bismo nudili svoje rute i destinacije za takve višednevne bike izlete? Zelenilo me iznenadilo, puno cvijeća i šetnice koje odlično služe kao poveznice 'singlićima', makadamskim putovima ili cestama. Ipak je ovo doba godine na moru nama koji smo ga samo posjećivali ljeti, sasvim novo iskustvo i doživljaj, pogotovo s bicikla.