Krenuo sam na ugodnih desetak stupnjeva Celzijusa pa se na biciklu sve činilo idealno. Obična gradska vožnja pretvorila se u avanturu po rubu 'nepoznate' metropole i njenim čarima, idiličnim mjestima koja u blagdanskom ozračju izgledaju kao da su iz bajke. Uživam u zelenim poljima od upravo nikle pšenice nakon jesenske sjetve i friško izoranoj zemlji koja je spremna za proljetne radove. Zalepetale su i rode na nebu. Tko bi rekao da još moramo prebroditi zimu. Ne znam kamo bih prije gledao: prema Medvednici, jezerima koja izgledaju kao da imaju ukrase, a zapravo su to ogoljela grmlja, ili pak prema novosagrađenim nadvožnjacima na budućoj autocesti za Sisak, s koje pucaju pogledi na aerodrom, Turopolje, Ranžirni kolodvor i dalje na jug prema Vukomeričkim goricama.

Od nadvožnjaka do 'kukuružnjaka'

No na početku i nije baš bilo dobro. Dok sam zabavljen osmatranjem novouređene bike staze u Aveniji Većeslava Holjevca prema Sv. Klari, već sam bio kod novog shopping centra Super Nova. Ali zapinjem na nadvožnjaku preko Ranžirnog kolodvora: improvizirani prolaz za pješake i bicikle naprasno završava pa sam se doslovno provlačio po grmlju da ne izletim na turboprometnu cestu prema Velikoj Gorici. Poslije povratka se ukazala bolja varijanta i dobra pouka: što dalje od velikih prometnica, bolje se držati malih naselja i uličica koje se ovdje nižu iza Dugava jedna za drugom, uz mali ili nikakav promet, po vrlo lijepom krajoliku. Nisam još ni shvatio gdje sam, a već sam ugledao stari 'kukuružnjak', gdje je vrijedni mještanin spremio ovogodišnji urod kukuruza. A pogled uz svježe uzoranu zemlju, prema modernoj arhitekturi i zgradama posloženim kao u redovima, te obrisi katedrale, Gornjeg grada i Medvednica bili su ispred mene.

Pa ovdje je prekrasno, a nisam još ni posve izašao iz grada. Da tu i tamo ne tutnje auti, vlakovi, avioni… pomislio bih da sam negdje drugdje, a ne na petnaestak minuta od centra grada. Stajem na svakom odvojku i uvijek nešto novo i još neviđeno. Male lijepe crkvice možda su mi još idiličnije u ovo predbožićno vrijeme. Ali vozeći po polju prema jugu, tornjevi su prvo što vidim pred sobom, pa tako znam da dolazim u neko novo mjesto. Kanal Sava – Odra uvijek je dobra tura i ujedno orijentacija. Može se voziti i po nasipu, a sa svake strane je uvijek neka prometnica, ili čak po koritu, pa biram, malo se dignem na nasip radi pogleda, onda malo ture po grubljem makadamu u koritu, praznom jer je kanal u funkciji samo kada je Zagreb ugrožen poplavom od rijeke Save. Naravno, sada nema nikakve takve opasnosti i vožnja je bezbrižna. Hrvatske vode zadnjih godina uređuju spomenuti kanal i održavaju ga - osim paralelnih prometnica, održava se okoliš, a napravljena su i namjenska umjetna jezera kako bi se u njima skupila zaostala voda kada se kanal zatvori. Tako su se otvorile nove vizure, a na radost mnogih nastala su simpatična umjetna jezera koja služe ribičima i izletnicima za boravak u prirodi i rekreaciju. Zapravo, i biciklista je sve više, a da ne bi bilo zabune, malo i ja pospremam fotoaparat i s opremom, koje uvijek imam previše, bacam se na turu koja će me zagrijati.

Tako prije planiranog odlaska prema Brezovici i Turopolju nastavljam pedaliranje prema Lučkom i Jankomiru i onda okrećem pa kod motela Plitvice i zagrebačke obilaznice idem dalje prema Demerju, mjestašcu koje je poznatije po automatskoj naplatnoj postaji na autocesti prema Karlovcu. U centru Brezovice prolazim kraj malog jezera i uz poznati samostan karmelićanki i velikih polja jagoda. Mnogi stanovnici ovdje bave se poljoprivrednom proizvodnjom agruma. Moja sljedeća destinacija je Odranski Obrež i Lukavec. Zadivljuju prizori jer sva polja nakon jesenske berbe izgledaju nekako drugačije ili je zbog godišnjeg doba sve bolje vidljivije. Svako mjesto kroz koje prolazim drugačije izgleda. Negdje su ljepše okućnice, negdje fasade, a neka naselja više su pažnje posvetila uređenju glavnog trga. Fotografiram neke posebno lijepe i slatke okućnice: tu su već simboli blagdana, okitili su kuglicama svoje jelke u dvorištu ili izložili male patuljke. Kako su naselja mala, začas ih prolazim, i opet sam u polju gdje me oduševljava slika goleme sjene: mene i bicikla. Moram i to nekako zabilježiti jer sunce je ovih dana nisko, pa to se ne doživi svaki dan. Uostalom, danas je najkraći dan u godini, pa je logično da u tri popodne uz vedro vrijeme hitam doma.

Božić u Odri i neobične Dugave

U Odri moram do crkve koju izdaleka već nazirem. Velik okićeni bor! Mještani Odre zaista su si dali truda i sigurno će imati lijep Božić. Prolazim uz Donju Lomnicu, ispred mene je Hrašće Turopoljsko i Gradići. No sve je to blizu, ne možeš se izgubiti. Rado bih se ipak za dana domogao Dugava, preko kojih se planiram vratiti prema gradu. Prelazim bez frke buduću trasu autoceste Zagreb – Sisak. To su sve velebne građevine, s bike stazama – svaka čast onima koji to projektiraju i rade. Zaista se vide neki pomaci u biciklističkoj infrastrukturi. Ispod mene je i željeznička pruga, spuštanje prema staroj cesti za Sisak i dolazim na južni ulaz u Veliku Mlaku, ali onaj koji gotovo dodiruje Buzin. Tu se vozikam uz goričku cestu i uz zapadni novoizgrađeni dio Velike Mlake idem prema novom rotoru koji je gotovo pred Ranžirnim kolodvorom. Tu će biti i spoj na buduću autocestu na koju će se ovdje moći ući. Po starom nadvožnjaku prelazim zagrebačku obilaznicu sada puno lakše nego kada sam kretao na pedaliranje.

Moram ovdje spomenuti da je sve to kamo sam išao stalno na udaljenosti od ruba grada do pet kilometara. I meni se zavrtjelo u glavi kada sam nakon današnjeg pedaliranja htio precizirati na kojoj sam cesti, po kojem nadvožnjaku sam išao, po kojoj cesti, na kojem kolodvoru sam bio, ali ipak nije tako teško. Stvarno, od te silne prometne infrastrukture i koja se još gradi može zaboljeti glava. Ali kako sam spomenuo - stalna vizualna orijentacija je moguća, mnoga mjesta nisu nam nepoznata, a postoji i relativno dobra karta Zagreba i Zagrebačke županije na kojoj se dobro može vidjeti prostor. A svaki čas i naiđe ZET-ov autobus pa mi je naziv linije bio dobar info. I na kraju bicikliranja evo me opet pred Ranžirnim kolodvorom i Dugavama. Ovdje se radi sve u šesnaest - rade strojevi na uređenju skretanja kod Buzina i zagrebačke obilaznice, asfaltiraju se i ulice kraj Ranžirnog kolodvora. Shvatio sam da Buzin ima poseban lokalni podvožnjak ispod zagrebačke obilaznice koji se spaja s postojećom cestom iz Velike Mlake po kojoj dolazim pred Dugave i tu me dočekuje moderna kratka prometnica s bike stazom - kratkom - ali veseli.

Dio Ranžirnog kolodvora prolazim podvožnjakom, a još preko preostalih prilaznih pruga treba malo opreza, ali na jednom prijelazu je mala rampa. Tako sam stigao i do dijela Dugava u kojem su obiteljske kuće i Dugave kakve su manje poznate. Široke prometnice i nenagurane zgrade, nisam ovako Dugave nikada doživio i shvatio da ovdje nije tako loše. Zapravo, Dugave su tako blizu centra grada, ali nam se čine da su tamo negdje - daleko. A omeđene su željezničkim prugama koje se nažalost koriste samo za teretni promet. Sve je puno parkova, prostora za šetnju, a označene su i bike staze. Približavam se Mamutici i preko Avenije Dubrave vrlo brzo sam na Bundeku. Sjajan završetak ovog pedaliranja: usred grada, a opet zelenilo.