Putujem busom, a u mislima – bicikl. Uživam već dok gledam šumske ceste, jezera, zelene proplanke kroz prozor autobusa riječkog Autotransa. Odredište su Fužine u Gorskom kotaru. Bicikl smo uspješno smjestili u prostor za prtljagu, a susretljivi vozač i kondukter mi kažu kako imaju sve više zahtjeva za prijevoz bicikala i da su uvijek spremni za akciju ako ima dovoljno mjesta.

Prvi dan mog boravka rezerviran je za Bike tour koji se vozi u organizaciji agencije Promotiv i lokalnih turističkih zajednica i to od šume Golubinjak kraj Lokava, pa preko Brestove drage, Vrata, Fužina prema Lokvarskom jezeru. Bicikliram u društvu s Bojanom Šenkincem, promotor bicikliranja i autorom tzv. goranske transverzale koja pruža jedinstveni pogled na Gorski kotar. Slikovite planine, tišina stoljetnih šuma, bogatstvo kraških špilja, ljepote jezera i rijeka, fascinantan miris prirode, ali i sjajna ponuda u brojnim restoranima. O tome i razmišljam dok na terasi hotela Bitoraj uživam u štrudli od borovnice. Da, za ove borovnice je nesumnjivo jasno da su ubrane tu negdje, u Gorskom kotaru, niti jedna druga štrudla nema ovakvu aromu..

Treba se pripremiti za ne baš lak tour od 45 km s ukupno 740 metara visinskog uspona. Okupljanje biciklista je u Park šumi Golubinjak gdje nam je i početak avanture. Prelazimo staru cestu, pa auto cestu Zagreb – Rijeka, vozimo prema Mrkoplju, ali ubrzo skrećemo desno na originalnu trasu stare ceste Karoline i uspinjemo se kroz šumu prema Brestovoj Dragi. Sve odzvanja od motornih pila, čiste se šume od velikog nevremena koje je prošle zime uništilo dosta šuma. A stanovnici već pripremaju i drvo za ogrjev za iduću zimu, a možda treba već i sada nešto s obzirom na ovo ćudljivo vrijeme. Uskoro nailazimo na 13 krnjih 'piramida', tako naime danas izgledaju te neobične građevine od velikih kamenih blokova nastale prije više od dvjesto godina. Svaka je široka i dugačka oko 7 metara te isto toliko visoka. To su fajeri (od njem. pfeiler=stup) koji su služili kao upornjaci strmom vijaduktu sa drvenim podom i ogradom koji je premošćivao dolinu. Naime, graditelj Karolinske ceste Antun Matija Weiss je na jedinstven, ali i neuobičajen način premostio udolinu – umjesto da cestu gradi okolnim, nešto duljim putem i na taj način zaobiđe mnogobrojne serpentine, izgradio je vijadukt s priličnim usponom. Nakon okrjepe krećemo dalje, ali još pogledom pratim fajere, tu neobičnu 'Weissovu avanturu' koja, na žalost, nije dobro završila: krajem 18. stoljeća naišla je teška kočija s puno putnika i na zaleđenoj podlozi sletjela je u provaliju. Tragedija je bila neizbježna: stradali su svi putnici i konji. Viadukt je nakon toga zatvoren, napravljena je obilazna cesta, a Weiss si je oduzeo život, ali još danas, dvjesto godina kasnije tu su ostali fajeri, kao nijemi spomenici na njegovu graditeljsku viziju, na pokušaj da bude inovativan...

Morao bih malo požuriti, zaostajem za grupom, na to me upozoravaju 'metlice' - to su biciklisti koji su stvarno zadnji i usput kupe one koji su zaostali i skidaju privremeno postavljene bike oznake. Sada već jurimo nizbrdo prema dolini naselja Vrata. Iza tog neodoljivog naziva – Vrata – krije se predivno mjestašce prije Fužina. Snimam lijepe kuće, svaka ima apartmane, tu je već turizam uzeo maha. Sve izgleda bezbrižno, mir i tišina, djeca me škuljaju s prozora jer vide da snimam okućnice. Od zelenila i lijepog cvijeća ne znam odakle bih počeo. Još malo spusta prema Fužinama i već sam pred nostalgičnim prizorom jezera Bajer i istoimenog vijadukta i auto – ceste. Nova okrepna stanica je kraj spilje Vrelo. Predviđen je dulji odmor kako bi kušali proizvode OPG Borovnica.

Na jezeru u Fužinama srećem ciklotursite, putuju prema moru. Njima se ne žuri i žele putovati što duže, željni su lijepih krajobraza, ljubaznih domaćina i dojmljivih naselja. Oni izbjegavaju sve frekventne ceste, kreću se kroz zaboravljene putove ili kojima se putovalo pred 100 ili više godina. Danas više nije neuobičajeno da turisti koji dođu u Gorski Kotar pitaju: Gdje su najljepše europske ceste Lujzijana i Karolina? Nekoć su to bile važne trgovačke ceste, a sada su turističke. Svi su složni u ocjeni 'da vidiš krajobraze i biološku raznolikost kakvu ima Primorska Hrvatska trebalo bi otići na bar deset točaka na svijetu u razne zemlje, a ovdje je to sve unutar 100 km'. Od krša, zaboravljenih mjesta i naselja, do našeg toplog mora i naših divnih otoka, ali i surovih planina.

No turistima se još svakako skreće pažnja da 'moraju' degustirati šumske likere koji su napravljeni od samoniklog bilja. Ili da odu na dobru štrudlu od šumske borovnice. Probao sam ih na nekoliko lokacija ali meni osobno je najbolj u restoranu Bitoraj u Fužinama. Andrej Kauzlarić, direktor istoimenog hotela i restorana, u tzv. Welcome druženju na jezeru opisuje nam „jedan dan u Fužinama, a gosti su oduševljeni vrućim pogačicama, sirom škripavcem i rakijom, uključenima u projekt dobrodošlice. Slijedi šetnja obalom jezera, razgled špilje vrelo, vožnja brodom i turističkim vlakom do susjednog jezera Lepenica. Za ručak nude delicije Bitoraj: pršut od jelena, salamu od vepra, sir s goranskim travama, bukovače, fuže s vrganjima, rižoto od jelena… Gorski kotar je idealna destinacija za cikloturiste, a hotel Bitoraj uskoro očekuje licencu Adria bike. A štrudla od borovnice koja je najtraženiji desert, zapravo ima i certifikat. 'Kako bi zaštitili štrudlu od borovnice kao proizvod, kao brend, osjetili smo se pozvanim nešto učiniti', priča Kauzlarić i obrazlaže projekt certificiranja.

Štrudla se još može dobiti na 4-5 lokacija u Gorskom Kotaru, ljudi su oduševljeni malom šumskom borovnicom koja je rukom brana, a početkom jeseni bere se u goranskim šumama. Čuvanje šuma, a posebno humusa i održavanja tla jako je bitan za borovnicu jer se ona od toga hrani i tako uspijeva. O tome nam priča i Nirvana, koja ovdje na štandu u Fužinama već u rano jutro nudi liker, sirup i džem. To je turistima i dobrodošlica i aperitiv na svježem zraku. Nirvana nam objašnjava da se bavi i berbom raznoraznog drugog bilja i šumskih plodova, tako da u ponudi ima i sirup od smrekovih iglica, a osim što beru plodove po šumi, obitelj ima i plantažu malina i jagoda. Na malom trgu u Fužinama i drugi vlasnici OPG-a nude domaće proizvode, a među njima je i 'Gospođa Lavanda' , a to je nadimak za gospođu Ivanku koja je osmislila proizvodnju planinske lavande.

'Učinilo nam se kako bi bilo predivno da se polje od Fužina i Liča plavi od nasada lavande i to smo jednostavno morali učiniti ..' Tako započinje naša priča o uzgoju prave lavande u Gorskom kotaru. Zahvaljujući entuzijazmu i viziji obožavatelja života s prirodom Lavandula angustifolia (gorska lavanda) nije samo ljubičasto blago francuske Provanse, već polako postaje i blagom Gorskog kotara i Hrvatske.

Opet sam vozim, a ne bi se smjelo, što ako medo naiđe? Naravno, tu je staro pravilo – treba se 'derati', da me medo čuje i izbjegne ili bi bilo bolje sresti ga u tišini, s pristojne daljine i napraviti fotku snova? Odlučujem se ja za – pjesmu! …he ja heha hoj, derem se iz svega glasa. To mi je šumska himna. A onda nailazim na bakice koje bezbrižno beru samoniklo bilje usred divljine. Zašutio sam, a one, navikle već na razne čudake turiste, zanemaruju moje pjevačke bravure. Uskoro me sustižu Istrijani, i prestižu, a ja onda opet njih, a gdje drugdje nego u planinskoj kući „Kotač“. Pri kraju smo rute, ovdje se kušaju likeri od čudesnog šumskog bilja i razmjenjuju lovačke priče, o medvjedima naravno. Pomalo smo i gladni.

Drugi dan mog boravka u Gorskom kotaru je bio ambiciozno zamišljen ali sam nakon 'fajerova avanture' od prethodnog dana smanjio apetite. Osim toga, moj dugogodišnji prijatelj Goran, inače cestovni biciklista, rekao je da on sa svojim biciklom može samo po asfaltu. Ja ipak sada već vozim po 'velikim planinama', a zbog Gorana sad eto 'moram' po asfaltnim prometnicama, i još k tome ravnim, jer on baš ne voli uspone. No sve se je odmah bilo ljepše uz zrake sunca koje su se probile kroz oblake... Baš je bilo lijepo, vozili smo se prvo uz jezero Bajer a onda okrenuli prema Liču i istoimenom polju. Od mirisa sijena, lavande i slutnje mora u blizini, izlet se činio savršenim. Usred 'žutog' polja posjećujemo svetište Majke Božje Snježne gdje će za koji dan biti velika svetkovina (5. Kolovoza) Na kraju uz malo uspona i cestovnog biciklizma stižemo do Vagabundine kuće odakle planinari kreću na osvajanje obližnjih vrhova. Onako usput još navraćamo na ovdašnju atrakciju 'oči Vinodola', tek toliko da provirimo prema moru.