Električnim biciklom po Zagorju, uz dolinu Sutle i zaboravljenu prugu prema Klanjcu i Sloveniji, avantura je koja Pedaliranje pretvara u 'bajku na dlanu', kako i piše na pročelju Stare Vodenice, danas hotela i restorana, a nekada davno poznatog seoskog okupljališta u Klanjcu. Tu je i natpis na jednom od uređenih seoskih zidova: 'Da bi čovjek bio sretan, nije važno da više ima, nego da manje treba!' Dobro zvuči, mislim si dok pijuckam domaći višnjevac, ali možda ipak bolje da prvo malo više imamo pa ćemo onda smanjivati…

U očekivanju domaćina i vlasnika Stare Vodenice, Željka Galića, odjeven u bike odijelo razmišljam o tome kako nas bicikliste više ne gledaju čudno zbog 'čudnih' odijela. Pogotovo radnim danom. Nekako uvijek imam taj kompleks kada idem na Pedaliranje. Osobito u radnom tjednu, van vikenda. Tipično hrvatski, pitam se: Kaj si budu ljudi mislili kad me vide ovakvog? Pogotovo usred zime. No prvo što me iznenadilo jest izostanak prometne gužve. Jedva da su me prešišala dva, tri auta. Ok, pretekao me i školski autobus. Doslovce sam se sudario s tišinom i mirom u dolini Sutle: više ni vlak da zatrubi jer ga više nema, i to skoro petnaest godina otkad je zatvorena pruga Savski Marof – Klanjec i dalje prema Sloveniji. Iako sam solidno isplanirao put, iznenadio sam se kada sam došao u općinu Marija Gorica, odnosno, na njezin rub, a i na Dubravicu sam zaboravio. Od Harmice, početne točke mog današnjeg Pedaliranja, do Dubravice, kao da sam teleportiran na drugi planet. Odmah svima preporučujem ovu prometnicu, pogotovo cestovnim biciklistima. Kraj je divan, prometa skoro uopće nema, s puno mogućnosti silaska s ceste ili do same Sutle i nekadašnje pruge ili malo penjanja na brežuljke po Mariji Gorici. Ja sam se držao bivših željezničkih stanica i vrludao uz bivše rukavce Sutle i među zaraslim tračnicama, u nostalgiji za zagorskim 'cugom'. Dok fotografiram, prilazi mi mještanin i kao da zna za razlog moje današnje rute, kaže mi: 'Da, nema više vlaka…'

Problemi su počeli s granicom, ovdje je napravljen novi tok Sutle, a ona je prije vijugala, te su stanica Vukovo Selo i dio pruge ostali katastarski u Sloveniji. A službena granica je stotinjak metara dalje, u dolini kraj vrba i 'prave Sutle'. A trebalo je i popraviti dio pruge, pa je zaključak bio da je jednostavnije prugu ukinuti. Svi žale za vlakom, priča mi gospođa koja živi na stanici, a najviše domaći ljudi. Nadodao bih - i turisti, oni budući, jer sam vidio putujući europskim turističkim zemljama da ovakve male i lokalne pruge zapravo 'žive i opstaju' od turizma. Ovaj mir ovdje netko bi platio. Možda i ne po današnjoj hladnoći, na minus 7, no zato je dan predivan. A preko dana je sve nekako ljepše, dani su sve duži, barem oko podneva i topliji, potoci sve jače žubore, a to znači da se snijeg topi i da dolaze ugodniji dani. Da sumiramo rutu: od Zagreba do Zaprešića, odnosno Brdovca, i krajnje zapadne točke u mjestu Harmica, ima 25 km; tu se može doći vlakom, ali i autom i ima mjesta za parkiranje. Bicikl u gradski vlak možete unijeti vikendom i praznikom, ali i radnim danom, što do sada nisam znao, od 9 do 13 sati i od 18 do 24 sata, kada je manje putnika pa za smještaj bicikla ima dovoljno mjesta. I to je nešto. Prije ni to nije bilo moguće. Prijevoz bicikla vlakom na dionici od Zagreba do Harmice plaća se 15 kuna. Do Klanjca i Zelenjaka, mojih današnjih krajnjih odredišta, ima 25 km. Sada sam kod stajališta Kraj Donji, gdje je i mali granični prijelaz, i lagano se uspinjem prema Rozgi i Dubravici i približavam Krapinsko - zagorskoj županiji.

Na električni pogon po Cesargradskoj gori

E–bike sam namjerno uzeo kako bih stekao što više iskustva u takvoj vrsti vožnje. Ali i to je 'pravi' cestovni bicikl, za vožnju po asfaltu, a i na malo makadama trebao bi se dobro ponašati, što sam već i provjerio. Iako relativno malo koristim električni pogon, na najmanjem sam stupnju, tjeco vožnji, i vozim u prosjeku ispod 15 km/h, naravno, vremenski računajući jer zapravo puno zastajkujem, pa mi i zagrijavanje dobro dođe i u ostakljenoj autobusnoj stanici, gdje se okrepljujem energetskim napitkom i čokoladicom. Sada već znam da na stotinjak kilometara mogu računati na električni suport. Sve mi se više sviđaju informacije koje mi pruža 'pedelec', uz velik i vidljiv displej, uz sat i brzinu kretanja, tu je i info koji dotičem i lijevom rukom na pomoćnom e–upravljaču, i to jednostavnim dodirom ruke u rukavicama. Ima prikaz stanja baterije, prijeđene kilometraže, vremena putovanja, prosječne brzina kretanja i, što je super informacija, kilometara koje je još moguće proći dosadašnjim načinom vožnje. I sada mi je već jasno, iako kompjutor to ne predviđa, može se prijeći i stotinjak kilometara, što je za jednodnevnu vožnju gotovo i previše čak i ako su apetiti puno veći. 'Maxspeed' je također zgodan pa vidim koju sam najveću brzinu postigao. Piše 29,9 km/h. Meni se 'pedelec' sve više sviđa jer mislim da me stimulira, ohrabruje i ojačava te se usuđujem otići sve dalje i dalje... da sve više izvlači iz mene, a ne obrnuto.

I sada, kada ulazim u brdovitiji kraj s puno malih ali strmih uspona, a da se ne zaletavam nizbrdo jer mi je i hladno, uključujem, odnosno, koristim tour vožnju, pa se opet ponosno nabrzaka popnem gdje poželim. Već se zagledavam u crkvice i kleti u Mariji Gorici, kako bih ih rado dohvatio. Primjećujem brojne zdence koji su u svakom dvorištu prava atrakcija, a vidi se da su mnogi još uvijek u funkciji. Na e-bikeu me i dalje fascinira, kada zastanem, to ubrzanje, pa i besprijekorno zaustavljanje. Čak moram i kočnice pohvaliti. Imam dojam da se ni na jednom bikeu nisam tako dobro osjećao. Opet ta zima, kada će više proći, neki me trnci prolaze... moram se pribrati, sva sreća da dolazim u područje sa sve manje snijega pa je odmah ugodnije i manje hladno. U Dubravici snimam crkvu, staru drvenu kuću i pravim krug oko spomenika Pavlu Štossu, koji je rođen u Rozgi i poznat kao domoljub, pjesnik i svećenik, a autor je poznate elegije o 'Kipu domovine'. Sada sam već podno Cesargradske gore, iako mi pogled seže prema velikoj dolini gdje se vidi mnogo lovačkih čeka, plodnih polja, Sutle i sve više velikih brežuljaka, kako i ne bi kada se već nazire vinorodni kraj oko Bizeljskog. Vidim prvo proljetno cvijeće, ali i novu školu kao uvod u modernu Dubravicu, za 21. stoljeće…

Preko puta odmah kuća na prodaju i to nije jedina koju vidim, možda već i stota na 20 kilometara. Po kilometru pet na prodaju, malo previše... a mi bi bolju Hrvatsku? Nema Hrvatske bez sela. Ili kako je rekla jedna naša poznata novinarka, Slovenci su napravili iz sela male gradove i tako zadržali stanovnike i osigurali im budućnost. Sada kada me stalno privlači pogled preko granice, vidim po svim osnovama bolje uređenu zemlju. Puno malih pogona gdje ljudi rade. Ima ih i s ove strane granice, ali osjetno manje. A i turizam su razvili već do nebeskih granica, za razliku od nas. Domaći stanovnici zapravo su 'sumnjali' da sam turist iz Slovenije. Kada sam upitao negdje poslije Klanjaca idem li u pravom smjeru, prema spomeniku Hrvatskoj himni, čovjek mi je dobacio: 'Da, tu je blizu, još samo koji kilometar, a i granica vam je tu onda odmah pa možete prijeko.' Bio je uvjeren da sam došao iz Slovenije jer su u području Podčetrteka i okolice razvili cikloturizam, tako da se već smještajni kapaciteti popunjavaju biciklistima u istom omjeru kao i s 'običnim' turistima. Dok hitam prema spomeniku Himni ne mogu a da ne pomislim: Pa ovo bi mogla biti i domoljubna i kulturna bike tura, zamislite, po sjeverozapadu Hrvatske! Ali, barem po javnim dojmovima ovih dana, riječ domoljublje kao da je rezervirana za južne krajeve Hrvatske, ali 'horvatzka' povijest je često neumoljiva. Pa i na biciklu.

Od Stare vodenice do spomenika Lijepoj našoj

Dok se moje bike misli u toploj Staroj vodenici stapaju sa zagorskom domaćom juhom, baš mi k'o melem na ranu dolazi Željko Galić i ispaljuje na prvu: 'Svi bismo mogli imati plaće od dvije, tri tisuće eura. Imamo najljepšu zemlju na svijetu. Ja sam svijet prošao, ovo nemaju ni Amerika, ni Njemačka, ni bilo koja druga zemlja. Ovaj objekt nisam ja izmislio, ovo sam vidio vani, u Austriji. Kakav divan i bogat kraj imamo, mogli bismo svi dobro živjeti od kontinentalnog turizma, no o tome se samo priča. Ovakav hotel i restoran i seoski turizam trebali bi biti puni osam mjeseci u godini. Moramo nešto učiniti za zagorski turizam. A mi pričamo samo o moru i sada kada pogledate, o turizmu se priča samo kako ide predsezona u Dubrovniku ili Opatiji. A sve je tu.... U redu je ljeto, što je s ostatkom godine? Mi u našoj Vodenici imamo sve, od bazena, dječjeg igrališta, zoo vrta sa svojim životinjama, wellnessa, vinoteke, soba... i to je sve OK. Tko god dođe k nama,  oduševljen je i ambijentom i hranom. Pa nudimo samo domaća zagorska jela i idealni smo za okrepu i odmor, za odmak od stresa i urbanog života. Ali moj gost može biti u restoranu sat i pol i što onda? Moramo formalizirati, stvoriti i obogatiti ponudu. Tek onda dolazit će nam ljudi iz cijelog svijeta.' Željko Galić nam je najavio da 'sprema veliki projekt', ali nije htio govoriti o tome detaljnije. 'Trebamo se svi udružiti, i investitori i županija, moramo dignuti Zagorje. Pogotovo je odgovornost na nama koji smo nešto već stvorili. Kada ste bili zadnji put u Zagorju? Kad ste bili ovdje?' sad me već 'napada' Galić. Ne usudim se ni reći da je to bilo prije 30 godina - na školskom izletu. Srećom, i Željko i ja imamo obaveze pa jurimo dalje.

Lagani 'bakin ručak', jednu od delicija gastro ponude Stare vodenice, ostavljam za idući put. Neki će možda radije isprobati pečenu patku s mlincima ili zagorski lungić s pečenim krumpirom ili, pak, 'štruklje na juhi' i piletinu u umaku od gljiva i domaćeg vrhnja. Željko mora do vinograda, a ja još u obilazak Klanjca i, naravno, željezničke postaje i Sutle, koju tek sada tek vidim u pravom licu, čas plavu pa zelenu i sivu, kao da se i ona odmakla od stvarne granice i ovdje, u Zelenjaku, uvukla u klisuru s prugom i obnovljenom cestom, pravom prometnicom koja obećava bolje turističke dane. Na predivnom mjestu ispod šume i brda s crkvicom na vrhu, spomenik je Lijepoj našoj domovini i vrlo lijepo uređen prostor s parkom, šetalištem i lijepom obalom oko Sutle. Ovdje je Tuhelj samo na 3 km, a ni terme nisu daleko. Dalje se glavna cesta  nastavlja prema Kumrovcu, Miljani i Sloveniji. Tamo su i Terme Olimia i Podčetrtek, naselje kojem bismo samo trebali napraviti copy / paste. A i Slovenci se vjerojatno ne bi ljutili. Dok kratko boravim ovdje u Zelenjaku, razmišljam o tome kako se često zaboravi spomenuti Josip Runjanin, skladatelj 'Lijepe naše', a tekst koji je danas temelj hrvatske himne, napisao je Antun Mihanović. Turisti bi tu mogli dolaziti i vlakom, tu je i obližnja postaja, barem je nekada bila (da se malo prisjetimo pruge s početka Pedaliranja). Već i zalazi sunce, dan je samo tako prošao, ja sam u srcu Zagorja, barem se tako osjećam. A moram se vratiti kući, barem do Harmice, dalje će me 'cug' prevesti do Zagreba.

U neko drugo doba godine, malo toplije, i po danu, išao bih drugim putem natrag. Preko Tuheljskih, Zaboka i Trgovišća ili, pak, preko Slovenije. Bike turisti poznati su po tome što vole 'šarati', pogotovo među državama. U jednom danu prođeš i vidiš više. 'Pedelec' je spreman i želim put natrag prijeći u jednom dahu, više od pola baterije je puno, znam da ću prvi put iskušati opcije sport i turbo, čisto da osjetim, ali i da vidim koje mi mogućnosti pružaju. I kako će se ponašati baterija, hoće li trošiti više struje? Dosta sam umoran i od dana, i slikanja, i obilazaka, i razgledavanja, i hladnoće, i topline, sada sam već takav da mi ništa ne paše, samo bih išao kući. Ali biciklom. Već imam i dobrih uzbrdica pa je super 'držati' brzinu 25 km/h pa i iznad, što znači da sam dobro potegao, bez obzira i na pomoć. Ali sam konstantan. Htio bih stići za sat vremena, koliko mi se čini da mogu izdržati i s obzirom na vrijeme i noć koja se spušta. Zaista je prava uživancija bila prolaziti ovim krajem, izmicati autima, ne znaju oni koliko ja mogu. Iznenadio sam se da mi je baterija pokazivala da 'imamo snage' za 40 km, što je bilo više nego dovoljno, iako sam u vožnji koristio veće opcije, treću sport i četvrtu turbo, potrošnja nije rasla, nego gotovo ostala ista, što znači da sam i ja dosta dodavao i preko toga i da iako idu kilometri, na ravnom je potrošnja struja minimalna. Jer sam po dolasku u Harmicu imao manje od pola baterije, doduše, pisalo je još 20 km, no moja procjena je da bi bilo i za više. Sveukupno sam prošao, računajući i dio po zagrebačkim ulicama, 70,2 km. U Harmici sam odlučio natrag vlakom i parkirao sam na bike parkingu na postaji. S obzirom na to da je pola šest navečer, propuštam vlak, jer radnim danom bicikli mogu na vlak od 18 sati. Da je sve po propisu. A odlučujem i skinuti kacigu, kapu, deblje rukavice... malo se rasteretiti, popiti kavu u lokalnom caffeu. Pedaliramo da uživamo, pa i u dobrim običajima...

Ulazim u zadimljeni i pomalo derutni kafić, ali uz kavu za 7 kuna, s toplim mlijekom, odmah sam bolje, pa i u dimu. Kakva toplina! Ljubazna konobarica valjda je i sama shvatila da dim i sport ne idu zajedno te je odmah pojačala ventilaciju. Tako je bilo i u vlaku s polaskom u 18.13 sati. Sve besprijekorno i točno, uz ljubaznog konduktera kojeg je zanimalo sve o elektrobiciklu više od moje karte za vlak, na koju smo oboje skoro i zaboravili. U 17 sati sam bio kod spomenika Lijepoj našoj, a u sedam navečer sjedio u fotelji u zagrebačkom domu. Što se sve može u dva sata... a tek u jednom danu... Gledam u bateriju od e-bikea; kako se puni kao i obično dva sata, znači da me dobro služi i da drži sve dulje i teže rute. Tonem u san uz 'Vendettu', hvaljenu talijansku TV seriju snimanu u Trstu. Gledam kako bi se bilo dobro voziti po cestama iznad Triestea u kojem sam bio bar milijun puta, a nisam ni znao kako je zaleđe predivno, posebno uz granicu sa Slovenijom, te da tu postoje i nacionalni park, i brojne klisure, i rijeke. Na Trst sada gledam drugačije, a i prijatelj Giuseppe, sada Zagrepčanin, upozorio me na krivu predodžbu o Trstu. To je, kaže, grad vrlo ugodan za življenje. Zgodno mi je došlo spomenuti jer se spremam i na jedan takav retro bike izlet. Naravno, sada u Trst neću po nekadašnjem poslu, šopingiranju, već Pedaliranju. Popiti kavu na onom istom mjestu, no ovoga puta bez gomile vrećica i traper dodataka, već uz kacigu i, može i Cube e-, bicikl. Naravno, uz lijepu ženu - kao nekada.