Na Zlarinu, koji slavi 100 godina organiziranog turizma, života ima i previše, pogotovo u špici sezone. Zato su proljetni, rani ljetni i posezonski mjeseci idealni za posjet. Nova riva taman se šminkala nakon preuređenja i sve je spremno za zlarinski jubilej. Ovoga puta imam i društvo, bike partnericu, pa nisam sam. Kada sam shvatio da smo smješteni kilometar i pol od centra mjesta u 'starom selu', u kojem nema nikog osim nas i obnovljene stare kamene kuće za odmor, nije mi baš bilo pravo, htio sam biti u žiži zbivanja jer tako najbolje vidim i upoznam destinaciju. Bome sam je na kraju upoznao onako kako sam htio, još i bolje.

'Ovo su oni s biciklima', dobacio je netko, 'jedino im treba prevesti stvari gore u selo.' Ovo je komično počelo, pomislih, no iz iskustva znam da onda u pravilu završi - predobro.

'Nije ti njima problem poć' gore u brdo, imaju oni bicikle', šuškaju već svi oko nas. Jedino večernji izlazak baš neće biti glamur, jer biciklima moramo dolje, a natrag po mrklom mraku. Nikada ne idem bez lampica za bajk, sada ih baš nisam ponio. Rekoh, za ta dva, tri kilometra uzduž i poprijeko po Zlarinu, a još je i dan do deset navečer - što će mi svjetlo? Neće trebati i - evo ti vraga. Pa kako ćemo biti jedini u selu, a javne rasvjete gore nema već pedeset godina, ako ju je i tada bilo. Dobro, o tome će se razmišljati poslije večere, ribe i čaše vina. Onda svi problemi izgledaju lakše, ako ih na Zlarinu uopće ima.

Čekamo kod kapelice pomalo umorni, jer već je i vruće, da utovarimo više te stvari i idemo. No sve se ubrzo promijenilo u trenu u kojem stiže naš vozač, a ispostavilo se da je Jura i naš domaćin. Ukrcamo torbe, krenemo na biciklima i Jura vozi našu prtljagu, a pomalo smo ljubomorni, jer na biciklima je super, ali čini se da je Juri ljepše i malo više super i - nije dugo trebalo.

'Mogu ja s vama? Baš bih se vozila u 'papamobilu'', kazala je supruga.

'Ulazite, bicikl samo naslonite kod masline, doći ćete već po njega.' Nije ni meni dugo trebalo, malo sam snimao ovo neobično putovanje, ali kada ga vidiš uživo, glavno prijevozno sredstvo na otoku, ne ostaješ ravnodušan. Shvaća Jura i veli: 'Pusti bicikl kod vatrogasnog doma i upadaj', a inače se na otoku ostavljaju stvari gdje ti paše, pa i bicikli. Treba se i na to naviknuti.

Ni u snu nisam pomislio da smještaj u Pelagia House podrazumijeva da dobiješ i 'pilu' kao da je od Rimca ili Pape. I tako smo navečer krenuli u naš prvi i dosad neviđen izlazak na štiklama i u top gun varijanti kao obitelji Kremenko, Vilma i Fred. Dobro su mi došle biciklističke naočale, jurcamo već niz naše puste ceste, vožnja postaje zabavna, pa i romantična, ovog ipak ima samo na Zlarinu.

Vilma je 'vriskala' već na prvom zavoju, i to više od pauna koji je taman počeo svoj prodoran pjev. Skriva se jer ga nitko ne smije vidjeti, naime u ovo godine još nema perje, tj. ne može ga razapeti, pa mu je neugodno. Upravo smo projurili pokraj naših bicikala, tek da se sjetimo zašto smo došli na otok, no sada imamo većih briga. Tko više misli na bicikle? Savladana je i tura kroz uličice. Ostavljamo naš 'kadilak' pred konobom Aldura, listamo već za tren meni i pažljivo slušamo što nam se preporučuje od ribe i vina.

Paun je sjeo na polusrušeni krov pokraj kuće i tako do jutra galameći poslao nam i on, eto, poruku 'dobrodošli na Zlarin'. Sve to u pet ujutro uz kavu i rakijicu dobrodošlice kao dio ponude i čarolije boravka kod Jure i Maje, koji su svojom kućom upotpunili baš tu hedonističku, ali starinsku priču spoja aktivnog, divljeg i urbanog odmora.

Taj pogled, taj osjećaj da nema nikog oko nas, već cijelo stoljeće je tako ovdje, osim pauna koji je upravo odletio. Žurimo, želimo iskoristiti svaku sekundu na Zlarinu, opet jurnjava na mobilu do bicikala. I krećemo u istraživanje i vožnju po čak dvije otočne bike staze. Put Kljepca i Borovice, ukupne dužine petnaestak kilometara i ukupnog uspona oko tristo metara.

Nije taj Zlarin baš tako mali, ali je drag. Na svakom metru i brdašcu ili u brojnim uvalama, do kojih se jedva dođe i pješice. Milina se pak voziti na biciklu, ima čak i dosta asfalta, no kada se vozi po makadamu, mtb bicikl je neophodan. Vidikovac, lokva, stjenovita južna obala, seoce, i jedno i drugo, u kojima poželite zauvijek ostati, doduše do prvog broda. Ili koralji po kojima su Zlarinjani zapravo znani jer su ih najbolje znali uloviti. Sve je počelo davne 1922. godine, kada je ustanovljeno 'Društvo za poljepšavanje i promet strancima'.

Eto, točno sto godina kasnije dva furešta ne znaju je li ljepše upoznati Zlarin na biciklu, bez njega, voziti se u autiću, ići pješke po selu u brdu, u kojem se nekad živjelo, a od mora se tada prije bježalo k'o od vraga jer je bilo opasno boraviti dolje i teže se zaštititi od dušmanina. Iako su danas svi dolje u Zlarinu i na moru, pomalo se očito vraćamo starim vrijednostima i načinu života, uz motiku, maslinu i uz mobilnu održivost, za početak tamo gore, u Pelagiji.

Klime ne treba u starim kamenim kućama, pa ni u Pelagiji, voda se grije panelima na krovu, struje ima isto valjda s neba, ista energija očito. Nismo stigli baš sve pitati, a Maja i Jura, koji su skoro sami obnovili ovo zdanje, iznajmljuju svoju Pelagiju svima kao kuću za odmor s čak tri zvjezdice. I sami rado borave u njoj, tako i oni uživaju daleko od Zagreba, kao i mi, ali još nismo ni svjesni, iako smo već dva dana ovdje, gdje smo zapravo i gdje imamo priliku boraviti. Kuća inače ima tridesetak kvadrata na dvije etažice, idealna je za dvoje, ali mogu komotno stati i četiri osobe.

Na nekim slikama ili u starim knjigama na polici možda vidite ili bar čujete da je Jerko Kranjac, nekadašnji vlasnik, morao u rat, na ruski front, na kojem je i upoznao djevojku Pelagiju i doveo je na Zlarin, baš u ovu kuću za nezaboravan odmor, a po njoj se i zove.

U špici sezone na Zlarinu je malo gužva uz sve goste plus nautičare, kojima je ovo omiljena oaza, pa je puno brige oko servisiranja opskrbe i samih gostiju, a restorani, pa čak i oni fast food, radili su prošlog kolovoza samo uz rezervaciju.

Kaže nam Katarina Gregov iz TZ-a Zlarina: 'Pokušavamo usmjeriti turiste na dolaske u drugim dijelovima godine jer je Zlarin savršen za outdoor turizam. Imamo i penjalište, evo, ovog vikenda je 'Outdoor festival' s raznim programima na stijeni i po cijelom otoku, od trčanja i hodanja do vožnje kanua do susjednih otoka. Osvještavanje iznajmljivača je zapravo najteže, imamo ponude za dolaske zimi, a nemamo gdje smjestiti goste. Tako da paralelno radimo na poboljšanju uvjeta života na otoku, a time stvaramo i pretpostavku za dolazak gostiju cijele godine i motivaciju za iznajmljivače - za jedan dan ili za vikend nuditi programe koji će biti prilika za dobar povod i dolazak izvan glavne sezone. Imamo puno ljudi koji dođu ovdje, zaljube se u otok i jednostavno počinju živjeti na Zlarinu', zaključuje Gregov.