Kako mi se mali i samozatajni Novigrad uspio sakriti? Upravo u tome i jest tajna turističkog, pa i cikloturističkog uspjeha. A najslađe je sam otkrivati vrludajući na biciklu po i oko Novigrada: infrastruktura je besprijekorna, oko grada je biciklistička obilaznica, gotovo kao autocesta samo za bicikliste. Zatim po jednoj od prometnica ili naprosto kroz neki kvart krenete prema centru, ako to niste napravili već uz obalu, na kojoj sve šetnice i staze vode u Novigrad. Čak i preko marine, što mnoga mjesta ne dopuštaju, ili prolazite kroz živahnu rivu, no kada može proći vlakić, može i bicikl. Samo na jednom mjestu oznaka je da biciklom zaobiđete restorane susjednom ulicom, da baš ljudima ne uđete u tanjur. No i tako vam ništa nitko neće reći jer je pola ljudi stiglo na ručak biciklom.

U Novigradu se gleda kakav imaš bicikl, a ne auto, ako baš hoćete. Dok sam ispijao prvi gutljaj malvazije u Pervino baru, društvo mi je pravio domaćin, vinar i vlasnik istoimenog wine shopa Paval Antonić. Ispred nas je bilo dvoje Austrijanaca koji su također osvježenje potražili uz malvaziju, ali ni pored njenog veličanstva nisu skinuli oko sa svojih električnih bicikala. Ne da im ih netko uzme, oni su ispred njih, čak naslonjeni na terasu, nego su tim cikloturistima njihovi bicikli sve na svijetu, kao najveći prijatelji, pratitelji s kojima svugdje uživaju, pa i otkrivajući svaki detalj Novigrada.

Dugo nisam naišao na tako šarmantan fotograd kao Novigrad i još bike friendly - dokaz da se s malo bike šmeka može privući i oduševiti cikloturiste te potaknuti posjećivanje grada na biciklu koje u današnje vrijeme održivog i mobilnog kretanja ima mnoge dodatne elemente i svrhu.

Zašto iz svog apartmana, smještaja, hotela, kampa ne posjetiti na biciklu grad ili okolicu, susjedna mjesta Buje, Umag ili dolinu Mirne?

A doživljaji koji će svakog gosta očarati jednostavno su zagarantirani (jedva sam se oporavio od teranina i istarskog tosta s domaćim delicijama). Razgovaram s vlasnicom Orietom Vrcelj, a ona odmah trči do drugo dvoje biciklista, kao da smo joj prvi gosti u životu. Oni nakon ranojutarnjeg pedaliranja dolaze na šampanjac.

Ovo sam doživio samo još na Palma de Mallorci, pomislih. Čuo sam u Novigradu da je ona prva dama i svojevremenog ugostiteljskog oživljavanja zidina nad morem, a danas na novoj lokaciji i s novim brendom koji stvara. Sada je oživjela središnji trg na kojem se traži stol više već od ranog jutra, baš zato što se ondje pije i jede sve ono autohtono što Novigrad ima.

Po suncu borim se s jugom, a prvi plivači s valovima u već toplom moru.

Vidio sam i vinograde koji su se doslovno nagnuli nad more. I prvom spojnom cestom, malo uzbrdo, krećem prema prvoj vinskoj bike postaji.

Moreno i Paula Ivančić već proviruju iz svoje vinarije i kušaonice dok zadivljeno promatram ambijent.

'Bili su nam biciklisti baš jučer na degustaciji, obično kušamo pet vrsta vina, a za bicikliste smo vidjeli da su tri ipak taman', kažu.

Ne znam više je li bilo tako u mom slučaju, pet ili tri, kako god - upoznao sam još dvoje uspješnih ljudi, a da nije bilo uvijek lako, ni sada sigurno nije, ne trebaju mi ni reći. No najava dobre sezone i vina koja stvaraju uz nove tehnologije i okretanje ekološkoj proizvodnji te vođenje malvazije prema savršenstvu kao da nemaju kraja.

Sada se ljeti konzumira svježa malvazija i najzastupljenija je, kaže Moreno pa nastavlja:

'Naša malvazija je visoko nagrađena na Vinistri baš zato što je posebna - naši vinogradi su uz samo more, a mikroklima je drugačija i utječe na malvaziju. Radimo ju s našim kvascem, odležana je u drvenim bačvama i želimo tu autohtonu priču širiti i biti po tome poznati i drugačiji od ostalih. Prvi smo počeli raditi malvaziju u betonskom jajetu, što je također jedna od posebnosti. To je odležano vino, a oblik doprinosi sazrijevanju vina kao da je u drvu, ali nema dojam drva kao barikirano vino. Beton je potpuno inertan i on daje poseban okus i težinu malvaziji.'

Sve to uz pršut, špek te sir, ne treba ni spominjati - iz susjedstva ili ulje iz maslinika pokraj kojeg sam prošao.

Skoro smo se i porječkali oko terana, ma samo sam onako usput upitao za slovenski teran, ali sam pritom i ja tek počeo učiti i shvaćati što je zapravo malvazija, a što teran. Kaže mi Moreno da je jedan ovdašnji ugledni vinar rekao: 'Malvazija je bila vizitkarta, a teran će biti put za svjetski oltar - vinski.'

I ja bih mogao nadodati da nama biciklistima Novigrad izgleda kao ulaznica na cikloturističku kartu EU-a, a Istra regija na koju svi trebamo igrati u Hrvatskoj i primijeniti taj recept, naoko jednostavan, ali jako težak, kao i u svemu. Možda na biciklu malo brži.

Red je navratiti i u silne maslinike te posjetiti novigradske maslinare koji se kite medaljama kamo god dođu. Jedan od njih je Deni Červar. 'Obitelj proizvodi ekstra djevičansko maslinovo ulje i imamo oko tri tisuće maslina', kaže Deni.

Imaju tri sorte i jednu miks, svaka je specifična. Miks je najbliži i najviše tražen jer je za svakodnevnu kulinarsku upotrebu. Ostale odlikuju pikantnost, gorčina i intenzivnost. Tu je i shop u kojem možete kušati i odabrati svoje ulje.

'Svako ulje koje imamo dobilo je nagradu i mi ga koristimo kod kuće. Vizija uljare je prošiti se na vanjsko tržište, napraviti kušaonicu i podrum i povezati proizvodnju u jednu cjelinu', najavljuje Deni.

Slijedi bike vožnja prema Bužiniji, pa okrećem lagano prema zapadu i kroz polja vinograda i maslinika idem do prometnice za Umag s posebnom bike stazom. Taman mi je to dobro došlo da se zalaufam jer kod Dajle idem prema moru i okrećem natrag prema Novigradu. Već mi je sada jasno da će ovih dvadesetak kilometara biti nešto kao dragulj s bicikla. Samo više ne znam od kojih delicija, ili vinskih ili povijesnih priča. Ili uvala poput Kastanije ili zalaza sunca koje sam uspio krajičkom oka doživjeti gotovo u samom centru Novigrada. Na najboljoj poziciji u caffeu Amor, na idiličnom mjestu koje bi poželio svaki romantičar s ili bez bicikla, ne znaš jesu li ljepše jedrilice ili morsko plavetnilo.

Dan mi je proletio samo tako, nisam se uspio ni osvrnuti. Bar tako mislim, učim polako prolaziti uličicama Novigrada i pronalaziti put prema svom hotelu Aminess. Nisam gledao koliko ima zvjezdica, ali onih bike ima pet. Po meni, ovo je najbolji hotel za bicikliste u Hrvatskoj. U to sumnje uopće nema - infrastruktura i usluga za bicikliste su točno ono što trebaju. Ne treba nam milijun nekakvih servisnih stanica, tabli i info pultova ili što sve znamo izmišljati. Treba nam spremište za bicikle pod ključem, a u ovom slučaju kartica za sobu otvara i bike room.

U spremištu ima dovoljno mjesta, stane oko dvjesto bicikala. Možeš ga objesiti o kuku, nasloniti, parkirati na nogar, ostaviti na punjenju pokraj utičnice… Vani su tri mjesta za pranje, pipa za punjenje bidona vodom. Malo dalje prema moru je kućica za rentanje svih vrsta bicikala. I čovjek koji sve zna i u sve se razumije. Ako trebate gumu, naći ćete je, ventil ovaj ili onaj, što god treba od opreme, sjedalica za dijete... sav bike support, sve je tu. Jednostavno i korisno za svakog cikloturista. I stalno je gužva jer su ovo mjesto biciklisti prihvatili kao nešto svoje i to im je nezaobilazna točka i prije i poslije puta.