Snijega na vrhu Biokova ima preko glave, bura dere sto na sat. Ali to je dio ovog varljivog proljeća. Po prognozi, bio je to najbolji dan u tjednu. Nisam imao izbora, morao sam krenuti po jakoj buri, ali i sunčanom danu, iz Makarske s nula metara nadmorske visine, ali nekako sam se odmetnuo. Brinuo me taj vjetar, ali tješili su me djelatnici iz Parka prirode - gore puše manje, vele oni koji su baš išli prema biokovskoj cesti. Iako idem na električnom bajku, ipak treba okretati pedale i uspeti se na 1762 metra iznad mora.

Kako je sve bilo plavo oko mene, bilo mi je jasno da sam se ipak odmaknuo i da će to polako ići. Nebo plavo, more isto, ostalo sve bliješti od sunca i trese se od bure. Do vrha mi je trebalo skoro tri sata. Čuvao sam malo i bateriju, ali i koljena, znajući da će povratak biti lakši, bome i ljepši. Istina, penjanje je adrenalin s puno serotonina, tog hormona sreće koji i hrabri i jača, tako da se manje bojiš, ali sam znao da će zato spuštanje biti rapsodija na dva kotača. Zato sam i išao gore, da bih mogao juriti dolje.

Sada sam znao na kojim mjestima trebam pripaziti pri povratku. Jer je ipak brzina vožnje pri povratku neusporedivo veća. Pokušao sam zapamtiti i gdje ima leda i raskvašenog snijega te vjetra kako bih pripazio pri spustu. Bura kao da ipak manje puše. Osim na prijevoju Ravna Vlaška, gdje baš nema milosti. Tu je i poznata Nebeska šetnica, zatvorena za posjetitelje zimi. Na planinskoj dolini kod Vošca je zavjetrina, pa je bilo i vruće.

Ne može se do vrha Sv. Jure, bar ne biciklom. Na zadnje dvije ili tri serpentine zapusi su višemetarski. No i ovo je bilo fantastično. Najljepše fotke nastale su kod planinarskog doma, podno vrha, zatim s Vošca i samih padina kod izletišta Vrata Biokova. Koje su to boje, ta bjelina Biokova i kako se samo nadnijelo sve to nad Makarsku rivijeru. S ovakvog vidikovca po buri vidi se svaka kuća u Tučepima i Makarskoj.

Cesta je većim dijelom bila suha, uz relativno dobar asfalt, primjeren za tako visoke planine i stalnu izloženost zubu vremena. Cesta je uska, a uz ekipu iz Parka prirode, vidio sam nekoliko mještana koji su došli do svojih vrtova, odnosno dolaca i vrtača kako bi zasijali plodnu crnicu. Na Biokovu ima i puno jama ledenica iz kojih se pedesetih godina prošlog stoljeća vadio led za hotele na Makarskoj rivijeri. Uređuju se i Vrata Biokova, izletište koje će biti otvoreno za uskrsne blagdane. Dok sam jurio dolje, sreo sam još dva magarca i biciklista. Da, i stado ovčica koje su umakle s ceste čim su me vidjele.

Veliki požar prije nekoliko godina opustošio je niže dijelove Biokova kod Gornjih Tučepa. Tako da se nakon šumovitog dijela izlazi na goli dio. No ako to zanemarite, imate sjajan pogled na more. Bilo je fantastično gotovo s neba doći ravno do pješčanih plaža i zarovati bajkom. Kao hotelski gost mogao sam uživati potom u koktelu i voću. Bio je to izlet za pamćenje i dobar početak nove bike sezone.

Inače, od Makarske do Biokova ima dvadeset kilometara i svako će naći ponešto za sebe. Ako je to previše s obzirom na visinsku razliku i neprilike, kojih u planini uvijek može biti, uz dobru procjenu i obaveznu vremensku prognozu svatko može zaviriti na Biokovo te pa prema želji kreirati svoj bike izlet. Do ulaska u Park prirode može se voziti podbiokovskim selima i starim ili protupožarnim cestama, slijede već spomenuta Vrata Biokova, atrakcija Nebeska šetnica, Vošac i sam vrh Sv. Jure.

U proljeće, dok nije jako vruće, do vrha može i spremniji rekreativac, a oni koji ne vole toliko uspona i penjanja mogu imati kvalitetan izlet vozeći po morskoj strani Biokova do prvih otvorenih plažnih cafea i terasa. Na jednoj od njih i mene je čekao zasluženi koktel uz more, obrise Biokova i hotelskog bazena.