Od održavanja najteže bike utrke u Hrvatskoj prošlo je više od tjedan dana. Bilo je tu puno strasti i hrabrosti, a o težini dovoljno govori komentar Gorana, jednog od vozača, da se još uvijek po noći budi i 'želi nastaviti voziti utrku'. To jasno govori o zahtjevnosti HardCro biciklističke ultra maratonske utrke. Inače, Goran je bio vrlo uspješan i naravno završio utrku, ali eto, javio mu se lagani bike PTSP, kako se sam našalio na fejsu. Utrka koju je vozio i po danu i po noći, sada mu se javlja kao eho i želi je voziti dalje, iako je završila. Morat će ipak pričekati iduću godinu, kao i mnogi drugo vozači, pa i oni koji su odustali, a shvatili su da im je za prvi put nedostajalo iskustva, a ne snage ili volje. Ali treba reći da je bilo i lijepih momenata. Nije baš sve prošlo u nevoljama, bilo je i lijepih, nezaboravnih i dirljivih trenutaka. Kada se i uživalo u vožnji, uz puno navijanja i zgoda oko praćenja biciklista preko GPS-a. Družilo na usputnim kavama jer su se biciklisti sreli u nekim mjestima tijekom tih 1400 kilometara do cilja u Iloku.

Utrka je inače počela na Prevlaci, kontrolne točke bile su u Savudriji i Svetom Martinu na Muri, a cilj u Iloku. U određenim vremenskim okvirima trebalo je stići do krajnjih dijelova Hrvatske. Za dolazak u Ilok je limit bio 110 sati, odnosno četiri dana. Engleskom azijatu za to je trebalo 67 sati i pet minuta. Ian Tou koji živi u Engleskoj i rekreativno se bavi biciklizmom, ovo je bila praktički prva takva utrka, ako se ona može uopće tako nazvati. Jer prvi su svi koji stignu na cilj. Pa čak i oni izvan vremenskog okvira. Drugi je kroz cilj prošao Markus Schenhart, a treći je bio naš Ares Buršić. Iznenadio je šezdesetogodišnjak Darko Fojs koji je bio četvrti. Iza njega je u cilj ušao Austrijanac Michael Krejca. Međimurci Roberto Setnik i Nenad Šimunko stigli su kao šesti, odnosno četrnaesti.

Lokacije svih natjecatelja tijekom utrke moglo se pratiti uživo jer su na svojim biciklima imali GPS uređaje. Bilo je zanimljivo vidjeti i pratiti bicikliste kojih je doslovce u jednom momentu bilo po cijeloj Hrvatskoj. A kolika je razlika bila među sudionicima, odnosno koliko je brz bio Ian, dovoljno govori podatak da je on bio u Iloku dok većina još nije prošla ni Učku. Ian To, naime, nije gotovo uopće spavao i praktički je vozio neprekidno. Brzina kretanja kroz Slavoniju gotovo mu nije padala ispod 30 kilometara na sat, iako je već vozio bicikl tri dana bez duljeg odmora.

Na kontrolnoj točki u Svetom Martinu na Muri logističku pomoć pružio je bike klub MuraAvantura, a mladi biciklisti dočekali su mnoge natjecatelje. Mario Sever i Dražen Crnčec bili su neki od dežurnih na lokaciji poznatih termi LifeClass. Tu su se biciklisti prvo registrirali i obavili taj formalni dio dolaska na kontrolnu točku. Tu je potvrđen i vremenski limit natjecatelja. Ovisno o želji, uslijedili su okrepa, odmor i spavanje u nekom od apartmana. Bilo je raznih doživljaja, jedan se biciklist uspio tri puta izgubiti na prostoru od 50 metara. Domagoj Koštić je u 8 ujutro mislio da je pet sati, ali na kraju tako svejedno. Krenuo je na doručak, nastavio i završio utrku. Usput, sreli smo svi skupa i Roberta Bogdanića i zajedno se fotografirali. Ivan Rogić je na kontrolnu točku u Svetom Martinu u mrkloj noći stigao autom, s biciklom u gepeku! Poveli su ga prijatelji jer je procijenio da ne može stići u vremenskom roku, a ni prijeći još tih desetak kilometara. Ponestalo je tekućine i svega po malo.

Čuo sam od biciklista i da je na putu bilo i magle, temperature i do 40 stupnjeva Celzija, ali na Gornjem Jelenju bura i samo osam Celzijevaca. Usponi su 'ubijali', što nije ni čudo. Tada treba slušati i u pravom trenutku ugrijati tijelo ili ne dopustiti da se rashladi. Ne smije se biti ni gladan, tako se tražio burek po Gospiću u četiri ujutro. Bilo je anegdota, kada je u Delnicama dvoje biciklista pokušalo naći sobu da barem malo odspavaju. Uspjeli su probuditi osoblje pa dobili odgovor da se nisu najavili. Ali su se ipak opustili koji sat u predvorju hotela.

Kada je u noći stigao Beograđanin Ivan Puja, samo je izustio: 'Koliko mi je teško, ne mogu da opišem. Ali sviđa mi se, sve mi se sviđa - i nedefinirana ruta i Hrvatska je lijepa. Ali nikada mi nije bilo toliko teško. I jedva čekam iduću godinu.' Možda nije mislio da čujem, ali još je dodao: 'Sav sam ljepljiv, kako je bicikl prašnjav!' Veselo je bilo kada je stigao Darko Kos iz Novske, a ubrzo zatim i Goran Zec. Bili su puni dojmova i prepričavali dogodovštine. Tko je dobio sunčanicu, a koji vozač je zalutao u polju lubenica kod Metkovića. Na upit što će biti prije, spavanje, hrana ili piće, odgovorili su: svejedno! U prostoru puba Potkova poprilično su se zapričali i stigli pogledati Facebook gdje je već bilo puno čestitki i poticaja za završetak utrke. Na spomen bilo koga zahvaljivali su se i vidi se da im je svaki kontakt bio veselje i podrška. Max Kraus,  koji je malo skratio put preko dežele, smireno je popravljao bicikl. Već je prije zalutao pa je diskvalificiran. No ipak, nastavlja vožnju do Iloka.

Nitko možda nije očekivao da će zapravo najzanimljiviji dio biti to praćenje uživo biciklista i njihova kretanja, koje je bilo javno dostupno preko web stranice. Te točkice koje su se lagano pomicale ili nisu, pratile su se kao triler. Bilo je i napeto, gle, zalutao je... zašto sada stoji? Kada se lampica ugasila, značilo je da je biciklist dulje na jednom mjestu i da je možda zaspao. Onda opet za tren buđenje lampice, ide, vozi dalje! Uslijedili su odmah i komentari i bodrenja preko Facebooka. To je sve i puno značilo njihovim najbližima jer su stalno znali gdje je suprug, tata ili dečko.

Ovu utrku jedan od natjecatelja je usporedio s odlaskom zubaru: 'U početku je sve u redu, no kako dolazi trenutak da moraš sjesti na stol kod zubara, sve se mijenja. Tada si svjestan da će i boljeti, a sve moraš izdržati i za blistav osmijeh treba malo i otrpjeti.'  Ali je tih osmijeha, čini se, o kojima je mislio Ivan Rogić, jedan od organizatora utrke i idejnih začetnika, bilo puno. Prema njegovim riječima - i više od očekivanog. Tako je i konstatirao da je ipak teže bilo organizirati utrku, iako je voziti bilo ludo. 'Mnogi su nam najavili dolazak iduće godine, a i organizacijski smo zadovoljni i čini se odradili dobro posao. Vidi se i to po reakcijama i pohvalama sudionika', zaključuje Rogić

Evo što nam je rekao glavni organizator utrke Kornel Boroš: 'HardCro utrka je dobro prihvaćena i to je definitivno uspjeh. Jako pozitivno je prihvaćena startna lokacija na Prevlaci. Strani vozači su se pozitivno izjašnjavali o krajoliku kojim su prolazili obalom. Posebno ujutro, kada su imali fenomenalne poglede. Po noći im je to omogućila mjesečina, posebno onima koji su stalno vozili uz obalu. Puno se pričalo i o magli i samo šest stupnjeva koji su ih dočekali u Kninu. Zgodan je bio slučaj s Austrijancem Maxom koji je već ranije diskvalificiran, a onda je još skratio put vozeći kroz Sloveniju. No poznanici koji su ga pratili preko GPS-a, sačekali su ga na putu i upitali: 'Dobro, Max, što ti radiš u Sloveniji?'' 

I taj dio praćenja biciklista po cijeloj zemlji, nastavlja nam Kornel Boroš, bio je fascinantan jer su ljudi, znajući da im kroz njihov grad upravo prolazi neki od vozača, izlazili van, navijali i pozdravljali ih. Inače, sve se odigralo kako treba, nikom se nije ništa dogodilo. Bilo je tih sigurnih odustajanja iz raznih razloga, prije svega jer su ljudi vidjeli da ne mogu doći u zadano vrijeme. Ili kako se to još kaže, tijelo nije jednostavno htjelo slušati. Imali smo tri vrste finišera, one koji su došli u zadanom roku, izvan tog vremenskog limita i one koji su nam se pridružili i stigli u Ilok, ali kraćim putem. Ono što je sve oduševilo, posebno strance, jest fešta i roštiljada na Prevlaci. 'Nekako se smatra da smo svi mi samotnjaci i da nismo društveni. I da se ne znamo proveseliti ili uživati u delicijama, a to smo upravo tako na najbolji mogući način uz ćevape demantirali', zaključuje Kornel Boroš.

Inače, pravila utrke su bila u neku ruku dosta liberalna, prije svega oko odabira rute, ali su istovremeno bila stroga kada je u pitanju bila kakva potpora sa strane ili vožnja u grupi, tako da će se taj dio možda iduće godine ublažiti i dozvoliti vožnja u paru. Sve se pratilo preko GPS-a, a dulji odmor najbolje je bilo odraditi na kontrolnim točkama. Ukupni uspon je bio oko 16 tisuća metara. Činilo se da oni koji su stigli na vrijeme do Međimurja, a nekima je zaista malo nedostajalo, ti biciklisti su i završili utrku. Očito je bilo lakše voziti i s manje psihičkog i fizičkog opterećenja, kada je najgore prošlo i približavalo se cilju i manje-više po ravnici. Od ukupno 44 biciklista, utrku nije završilo njih 28, a među njima je i bila jedina žena. Bila je to utrka svih utrka i velika promocija Hrvatske. Takve manifestacije sigurno predstavljaju i našu zemlju kao dobru adrenalinsku bike destinaciju, turističku, ali i sportsku zemlju.

Više na www.hardcro.com