Nakon pretjeranog sjedenja doma, teške zimske hrane, za mnoge lošeg zdravlja, gripe, viroze ili samo depresivnog 'odmaranja od svega', vrijeme je za pokret. OK, uz još jednu karnevalsku krafnu, nemojmo sada baš pretjerivati. Ali kako kažu da za jednu krafnu treba odvoziti ho-ho kilometara, onda ćemo i to uračunati odmah u današnje trošenje energije, uz puno bjeline i plavetnila na nebu. Nisam mogao zamisliti da je tu, u Ivanić Gradu nadomak Zagreba, još uvijek sve tako bijelo i da se snijeg dobro drži. Tako obično biva kada sam u dilemi treba li ostati u toplom domu ili riskirati. Ako je odluka čvrsta, idem, krećem u novi izazov hrabro i odvažno, pomalo si umišljajući: pa ja sam ipak jedan odvažni avanturist! Onda obično i sve ide na ruku, onda mi se svako vrijeme čini dobrim. Ako je zima, čini mi se da baš i nije tako hladno. Ako nisam pripremio rutu, osmislim je na brzinu i čini mi se da i nije loša. I jutros razmišljam, što ako bude puno bljuzge i blata, baš mi to i ne treba. Iako sam sav plah u posljednje vrijeme, ovoga puta odlučniji sam no ikad. Baš idem!

I ubrzo sam već na biciklističkoj turi, a hladno vrijeme i smrznuta podloga pokazuju se kao dobra kombinacija po makadamu, a suhe asfaltne ceste oko Ivanić Grada i Kloštra do Križa, ohrabrivale su i najavile dobru vožnju. Malo mokrog kolnika, pa i leda te bljuzge uz kolnik bilo je tek toliko da se podsjetimo da smo na turi sredinom veljače. Sve je zapravo počelo u sedam sati u subotnje 'ljubavno' jutro, dok su ivanićgradske ulice bile puste, a u glavnom mjestu za ispijanje kave, caffeu Rocky, moj domaćin i bike fan Josip Injić čeka u punoj pripravnosti, kao i ja spreman za novo otkrivanje. Razglabamo je li Ivanić Grad Moslavina ili nije... u svakom slučaju je tu negdje na početku ne samo Moslavine, već i Posavine, blizu je sve, i Čazma, Vrbovec i na koncu Zagreb. Ivanić Grad jedan je od devet gradova u Zagrebačkoj županiji i najistočniji, dalje je još samo općina Križ.

Zimsko osvježenje uz Škrlet

No dosta više guštanja uz toplu kavu, vrijeme je za akciju: izlazimo na još lagani temperaturni minus i snijeg. Kacige na glave, potkape, tri majice plus jakna i još jedna rezervna. Da imam tri vrste rukavica, ne usudim se ni spomenuti, još i jedne skijaške za svaki slučaj. No začas smo se ugrijali i ubrzo stali kod simpatičnih zaleđenih bajera na putu za Kloštar Ivanić, čije središte, pak, krase dva crkvena tornja, onaj Blažene Djevice Marije i samostana Sv. Ivana Krstitelja. Kako ih je samo milina vidjeti na uzvisini. U Kloštar skrećemo s glavne prometnice na slabo prometnu cesticu, kakve biciklisti najviše vole. A tu se, iskreno, i najviše toga vidi i doživi. Životopisne kleti na brdašcima se samo nižu, a svako malo nailazimo na male naftna bušotine; isisavaju naftu punom parom, a domaći ih ljudi zovu 'kačaljke' pa prvo pomislih kako tu nikome ne smetaju. U nekadašnjim vremenima napravljene su uz skromniju tehnologiju pa ne izgledaju kao šaka u oko, malo i buče, ali ljudi žive i rade uz njih. I još su turistička atrakcija. Danas se više ništa slično ne može napraviti jer se odmah svi bune, protiv su vjetroelektrana, elektrana, pa i bušotina jer smetaju šišmišima i vranama. A ovdje su ljudi su s tim pumpama sjedinjeni. Očito imaju koristi od toga, tako se financiraju lokalne potrebe i na drugi način nadoknađuje izgubljeni autohtoni suverenitet. Ovdje je nafta skoro sve, od toga mnogi i direktno žive i stvaraju. Uostalom, turisti koji tuda prolaze svi se slikaju uz 'kačaljke', kažu nam mještani. I ja sam se u svaku barem zagledao ili se nakratko zaustavio.

Nisam ni skužio da smo prošli Sobočane, upozorava me Josip. Malo se uspinjemo, sve je je više vinograda, ništa nije teško kada ideš prema kletima. Osjetim li ja to miomirise autohtone sorte škrleta ili mi se na ovoj hladnoći i to već pričinjava? Lako je sanjariti kada znaš da je tu negdje vinarija obitelji Voštinić-Klasnić, a na Graberskom brdu nas pozdravlja vinar Tomislav Voštinić na lijepo uređenom imanju s puno zanimljivih detalja, od zdenca s pitkom vodom, starog podruma s arhivskim vinima do zgodnih ukrasa poput stare preše i bačvi koje doslovce bliješte na suncu i snijegu i daju baš taj štih 'pomirenja' novih nasada vinograda i starih vinskih alata. Predstavlja nam škrlet, kušamo 2013. godinu, ali i za svaki slučaj mladi i svježi prošlogodišnji škrlet. Kaže Tomislav da je to lagano, svježe, ljetno i voćno vino. Sad, je li mi od toga 'ljetno' odmah bilo toplije ili od chardonnaya koji je bio sljedeći na kušnji... Ali muškat još moramo probati. Svejedno, uz svu tu okrepu, u podrumu smo dobro promrzli; naime, u vinskim podrumima uvijek je isto, i ljeti i zimi. Nastavili smo se grijati uz razgovor o tome koliko ova hladnoća i snijeg koriste nasadima i vegetaciji vani na zubatom suncu, koje itekako može dati topline. I dok se između vinograda spuštaju hrabri sanjkaši, mi uz surah crno vino privodimo kraju ovaj kratki vinski doživljaj. Pjenušac koji je Tomislav prvi put proizveo od sorte škrleta, ipak ostavljamo za iduću priliku. A bit će ih jer ovo je kraj koji ima sve potencijale za razvoj aktivnog i cjelogodišnjeg turizma. Čak su ga i nazvali 'turističkim putevima od Ivanić Grada prema Moslavini'.

Od Kezelea do Veszelog

Malo šumske rute pa povratak na glavnu cestu prema Čazmi i Križu, a sljedeće odredište nam je Selski turizam Kezele. Poznato odredište na brežuljku šume Mače s domaćom ponudom svega, od hrane i vina do pekmeza i rakije, ali i intimne seoske atmosfere s puno starih kuća, štalom i mlinom. I mi koji smo sišli s bicikala i oni koji su stigli autom, uživamo u snijegu i druženju s domaćim životinjama i prirodom. Unutrašnjost imanja i restoran s krušnom peći pružaju zaista puno topline i dobrodošlicu. Dok jedemo, odnosno ispijamo bistru juhu spravljenu od domaćeg pilećeg mesa i tijesta, pričamo s vlasnikom Jankom Kezeleom; posao je naslijedio od oca Drage koji je među prvima, ne samo u ovom kraju već i na prostorima cijele Lijepe naše, krenuo s ovakvim tipom turizma. Mi biciklisti uvijek želimo još više i brže, tako da ćemo  vepra iz ovdašnjih šuma kušati drugi put, kao i švedsko - moslavački stol koji upravo serviraju, a podrazumijeva ručak koji se nudi na glavnom stolu s kojeg gosti biraju što i koliko žele. Nudi se kotlovina, domaće krvavice i češnjovke, šumećanski gulaš, moslavački but, jela ispod peke i puno toga od tjestenine i povrća, ovisno o mašti kuhara i godišnjem dobu. No kada prođe snijeg, ovdje treba doći na vožnju kroz šumu Mača i posjetiti poučnu stazu.

Napuštamo toplinu Kezeleovih i laganim spustom idemo prema Križu, malo smo na magistralnoj cesti, no ubrzo skrećemo desno kroz naselja Šušnjara i Gornji Prnjavorac. U Križu kratka okrepa u caffe baru Veszeli, gdje je nekad, za Austro Ugarske, bio pritvor. Pri uređenju pronađen je natpis koji se još i danas vidi, naime, napisao ga je jedan od pritvorenika – Veszeli. Na putu smo već dobrih šest sati, prošli smo tridesetak kilometara i poprilično upoznali kraj, ali i ovdašnje ljude. Sporednim cestama nastavljamo kroz Deanovec i idemo natrag prema Ivanić Gradu, gdje nam na mjeraču piše 45 km. Bilo je dosta za danas. Gutam energetsku pločicu, bez obzira na vinske i gastro užitke, treba nadoknaditi izgubljenu energiju, koja, jasno, to i nije. Pogotovo ne na Valentinovo. No i moja i Josipova supruga su jutros govorile jednako: 'Kako vam se samo da?' Ne znam kako to rješava Josip, da ne ispadne da smo 'pobegli od doma', pogotovo na Dan zaljubljenih, ali ja smišljam novi plan: po povratku u Zagreb, naravno, pun poleta, hitam ravno na Cvjetni trg, još taman stignem. Zaboravio sam se fotkati na biciklu, zajapuren i blatan (jer sam uspio na kraju uletjeti u bljuzgu), s turbo rukavicama i opremom, sav u bojama i s buketom crvenih ruža u rukama. Za žene, bicikle i ljubav...