Nigdje nisam u Hrvatskoj osim na Velebitu čuo toliko tišine kao u okolici Varaždina. Vozeći se na biciklu od Lepoglave prema Trakošćanu, nauživao sam se hrvatskih ljepota i tog tihog podneblja. Čak i automobili koji su tu i tamo prolazili, nisu mi remetili taj osjet. Po takvoj prometnici biciklist se može voziti zaista bezbrižno. Na ruti je i dosta naselja, a iako je bio radni dan, nisam nikoga čuo ni vidio. Tek bezbrižne đake koji su trčkarali ispred stanice čekajući školski autobus. Kako li je tek vikendom... Mjesto je za poželjeti otići na izlet. S pedalama i bez njih.

Moj cilj ove ne preduge vožnje je Trakošćan. Za poslijepodne četrdesetak kilometara činilo se sasvim OK. Dani su sve kraći pa se mnogi biciklisti, kao i ja, žele vratiti na polazište za danjeg svjetla. Krenuo sam iz Lepoglave, a vlakom sam stigao iz Varaždina, gdje sam proveo prijepodne. Kombinacijom integriranog prijevoza, evo me na bike ruti. Slijedi najljepši dio. Ujedno sam htio vidjeti kuda će ići nova brza željeznička pruga od Varaždina prema Zagrebu. Postalo mi je  jasno da se želi iskoristiti ravničarski dio do Lepoglave. Potom kroz nekoliko tunela, budući vlak za čas bi bio u Krapini. Zagreb bi postao bliži toj regiji koja me podsjetila na Gorski kotar.

Nisam vjerovao da i to imamo, ali evo, na biciklu se svašta vidi i nauči. Zaista splet planina Ivančice, Strahinjčice, Maceljske i Ravne Gore djeluje impozantno. Na prvi pogled je jasno da je to područje prava oaza za pustolovni turizam. Nisam se iznenadio kada sam sa stjenovitih vrhova vidio paraglajdere koji su ispunili plavo nebo nad Hrvatskim zagorjem. Vjerojatno nema ljepšeg načina da uživate u prirodnim bogatstvima i čudesnim krajolicima Varaždinske županije. No ništa manje vrijedno nije ni pedaliranje, iako sam se dosta zadržao diveći se malim pitomim naseljima. Prošao sam kroz Žarovnicu, Donju Višnjicu i Cvetlin. Bome, trebalo mi je skoro dva sata lagane vožnje dok mi se nije ukazao Trakošćan, naš najpoznatiji i najposjećeniji dvorac.

Vidik je bio impozantan. Znao sam da je lijepo, ali možda je svemu doprinio taj jesenji tihi sunčani i topao dan. To je i suština cikloturizma. Kako doživjeti nešto na drugačiji način. Okoliš dvorca se uređuje, rade mostovi i šetnice, te brana. Odmah sam se zaputio na vožnju oko jezera, koja je ličila na off road stazu. Nisam to očekivao, pogotovo da je jezero tako veliko. Na ladanju uz vodu, primijetio sam da nisu to propustili ni ostali šetači, proveo sam i više od sat vremena.  Još sam morao skoknuti do dvorca, napraviti dobre slike i zabilježiti sve jezerske odsjaje.

U Lepoglavu sam se vraćao gotovo ravnim putem, dolinom rijeke Bednje i kroz istoimeno mjesto i općinu. Bilo je malo prometnije, no zato sam brzo stigao u grad koji svi povezuju s tamošnjim zatvorom. Tako sam završio u Lepoglavi na juhi u takozvanom zatvorskom restoranu. Do Varaždina opet vlakom uz susretljivog željezničara. Ponudili su nam iz Varaždina prijevoz bicikla odmah prvim vlakom, iako službeno ne prevozi bicikle. Kolegica Slađana i ja odlučili smo se još malo provozati gradom. A povratak u Zagreb predvidjeli smo i niskopodnim vlakom poslije 19 sati, koji prevozi bicikle.

Za posjeta Varaždinu naučio sam da je najbolja pizza u gradu ona u kultnom Domenicu u samom centru. Inače, u Varaždinu je zabranjeno voziti se biciklom u pješačkoj zoni. Malo je nejasno zašto, jer ulice i trgovi su široki i ima dovoljno prostora za sve sudionike, i pješake i bicikliste. Grad i županija koji žele razvijati cikloturizam i prometnu bike infrastrukturu trebali bi naći rješenje na zadovoljstvo svih, pa i biciklista. Turist na biciklu želi biti uz svoj bicikl i malo je neprirodno da grad ne može razgledati na biciklu. Svaki osviješteni cikloturist znat će kada je trenutak da siđe s bicikla. Vjerujem da bi to puno značilo i građanima Varaždina koji se dosta voze biciklom. I koliko sam vidio, prisiljeni su kršiti propise kako bi prošli kroz grad.