Otok Pag, kada se gleda s obale, ne izgleda privlačno, više kao površina mjeseca, ali opet, ima on svoju čar, priču i tradiciju, ima se tu zašto pedalirati. Za Pag će mnogi reći odmah da je tipičan otok sa slabom pokrivenošću vegetacijom. Ali toj ogoljenosti može se ipak naći divnih zelenih kontrastnih slika. Moj cilj je Lun, rt otoka Paga, gdje se na oko četiristo hektara prostire najveći hrvatski maslinik, jedan od samo tri svjetske lokacije s brojnim stablima divlje masline.

Masline u Lunu bere sedamdesetak lokalnih obitelji koje imaju oko 80 tisuća stabala. Lunski vrtovi maslina izuzetno su vrijedni, a zbog tisućugodišnjih vrijednih stabala, predloženi su u Europsku mrežu zaštićenih područja Natura 2000. Tako će to područje ipak biti zaštićeno od prodaje zemljišta i nekontrolirane gradnje, koja nije ni otok Pag mimoišla, pogotovo Novalju. Ono što Pag odmah izdvaja od ostalih otoka prepoznatljivi su brendovi: od Paškog sira, soli, čipke, pa i ovaca. Kao da ovdje usred Jadrana uz Velebitski kanal pun bure sve bolje uspijeva, a stanovnici često neugodno zimsko vrijeme itekako znaju korisno iskoristiti. I prve vjetroelektrane u Hrvatskoj postavljene su baš ovdje na Pagu. No ostavimo vjetar i hladnoću bure - i ovdje zna biti vruće. Imao sam sreću, pa će bicikliranje biti na temperaturi od 25 stupnjeva Celzijevih, što je za more i kolovoz gotovo idealno. Krećem iz Mandri koje su negdje na sredini otoka s pogledom na jug – ondje su otoci Silba i Olib kao na dlanu. A još bliže: Maun i Škrda.

Mandre su u općini Kolan u Zadarskoj županiji, no ja odmah nakon malog uspona skrećem 'svojom autostradom', lokalnom prometnicom gdje nema žive duše i uskoro ću ući u Ličko-senjsku županiju u koju spada i Novalja i zapadni dio otoka. I dok primam na zaslon mobitela obavijest o kolonama i zastojima na autocestama, gužvama gdje god kreneš, ja se osjećam kao da sam na sredini kugle zemaljske, okružen suhozidima, plavim morem i nebom. Ovce su stisle glave u malo hlada koje im je na raspolaganju, a ja sam se osjećao sjajno: evo me na moru, u kolovozu, a gužvi i prometnog kaosa ni na vidiku. Koliko samo takvih malih prometnica imamo uz obalu i po otocima? Valja to još više istraživati. Čak nailazim i na odmorište, izgrađeno, naravno, od suhozida. Primijetio sam da i biciklisti radije koriste glavne otočke prometnice nego da istražuju tu skrivene puteljke. Vjerojatno žele odraditi svoju rekreativnu rutu besprijekorno i držati se uhodanih trasa? Na mojoj je ruti ipak uzbudljivije, ima više zanimljivosti, lijepih pogleda, foto izazova. Nailazim na impresivne grmove kupina! Iako su mi djelovale OK, još nisu dozrele - kaže mi jedan berač, još im treba tjedan dana sunca. Samo kilometar idem paralelno uz glavnu prometnicu, a prizori su neusporedivi. Doživljavam otok na drugačiji način, iako ga dobro poznajem, otvaraju se i meni nove vizure. Fotkam, a jednu objavljujem odmah na fejsu, pa me poslije susjed iz Mandri pitao gdje sam to snimio!? To dovoljno govori koliko ne poznajemo svoj najbliži okoliš.

Vrijeme prolazi, nisam ispedalirao previše, do Luna je još kojih 30 km. No ne dam se, i dalje proučavam otok, pažnju mi stalno privlače suhozidi, a oni su posebna paška priča. Spomenik su teškog života i golemog truda ljudi na otoku, a nastali su krčenjem teško obradivih površina i vještim slaganjem. Impresivan primjer pučkog autohtonog graditeljstva. Suhozidi su podignuti kao prirodne granice između ograda, visoki dovoljno da ih ovce ne mogu preskočiti, i snažni da ih bura ne može srušiti. U nedostatku stabala u nepreglednom kamenjaru, suhozid je njihovo jedino utočište za predah od vrelih ljetnih temperatura. Na putu sam prema Novalji, a još uvijek se koprcam u Kolanjskom polju gdje su stari bunari iz rimskog doba. Nekada su  svi mještani otoka dolazili na ovo mjesto po pitku vodu koju su koristili u domaćinstvima.

Još moram obići Kolansko blato, ornitološki rezervat. Okružen je obradivim poljima i kamenitim pašnjacima. Rezervat je na rubovima obrastao trskom, a centralni dio je močvara, bogata raznolikom mediteranskom florom i faunom gdje se ptice iz naših krajeva i drugih dijelova Europe tijekom proljetne i jesenske selidbe zaustavljaju da bi se nahranile i odmorile. Malo je ipak pripeklo sunce, i na biciklu postaje vruće, desno od mene je Zrće, u pravi trenutak pomislim. Sada sam i ja na glavnoj cesti, tu nadomak Novalje. Mladi lutaju uz cestu, simpa su, ne znaš idu li sa Zrća ili na Zrće, jer tu u biti je živo 24 sata, u tome je valjda i draž. Razumijem ljude koji se na svom odmoru žele opustiti. Ali ja sam pomalo u šoku, kao da sam teleportiran s pustog otoka na drugi otok, koje kontroverze. I mene ovako na bikeu zapuhnula je živost partijanera. Trube, voze se na krovu od auta, idu za Novalju, ali dok sam ja došao do ulaza u grad, oni već idu natrag na Zrće; valjda su shvatili da je podne pa je bolje opet natrag na Zrće. Moj bike i ja nastavljamo dalje, samo prolazim pokraj Novalje, promet se sada i više nego prepolovio, ponovno mir, lagano vozim, stalno putokazi za mjesta i plaže uz obalu.

Vozim po malim uzvisinama, okružen raslinjem, a što se više približavam Lunu, maslina je sve više. Kako i ne bi, jer sam u 'Vrtovima lunskih maslina'. Vadim fotoaparat, parkiram na uređenom parkiralištu i info točki. Bilježim s karte rečenicu: 'Znati naslijediti jedno je od najvećih i najtežih umijeća današnjice. Baštinik nije onaj kojemu je naslijeđe dano slučajno, već onaj koji je baštinu odlučio očuvati.' Samo za vrtove maslinika trebao bih jedan dan, obilazak one najstarije masline, pa cijepljene, do vidikovca vrtova, posebnih figura nastalih od stoljetnih stabala. Morat ću se zadovoljiti ovaj put posjetom dijelu Vrtova lunskih maslina. Moj cjelodnevni bike izlet obuhvaća i osvježenje u moru kod Luna. Zanimljivo, more je toplo, bez obzira na loše vrijeme ovog ljeta. Nakon Luna i maslinika natrag za Novalju; moram proći kroz centar da malo ipak doživim urbanu morsku metropolu. Već sam čuo da postoji bonton policija pa primjećujem da i bicikli moraju na određeni parking, ne smiju nasloniti ili ostaviti bilo gdje. I ja tako postupam. Kavu pijem u najljepšem kafiću na rivi, News cafeu. U dijelu sam caffea koji je uvučen, a imam dojam kao da sam na otvorenom. Lijepo je skockan i sigurno je neizostavna točka i noćnog novljanskog provoda. Opet na bicikl, nema druge, danas je takav dan, bike day. Vraćam se izmijenjenom trasom idem po prometnoj otočnoj cesti prema Kolanu, navratit ću još do par skrivenih plaža, planiram posjetiti obližnje Šimune i istoimeni kamp i marinu. Idemo redom, samo još treba odvoziti rutu do kraja.

No već lakše dišem na plaži Sv. Duha koja gleda prema unutrašnjosti Paga, to je velika uvala gdje je na zapadu i grad Pag, a preko puta je Metajna. Kroz Kolan samo prolazim, na kraju naselja planinarska oznaka za planinarsku turu do najvišeg vrha Paga, Sv. Vida na 348 metara nad morem. I već sam na drugoj strani otoka, vidim Premudu i Vir, ali i prekrasnu marinu Šimuni. Istoimeno zgodno turističko naselje, s malo štiha i lijepih uvala i starih brodica. U jednoj većoj uvali velika je plaža i kamp Šimuni, koji je zaista uređen, čini mi se dupkom pun, a primjećujem da ovdje nije bilo ni sada već čuvene srpanjske rupe. Da je ovdje ponuda kvalitetna, vidi se već na recepciji i redu koji vlada, a i ponudi, bezbroj lijepih terasa, konoba, bistroa i svi u stilu kao iz crtanog filma Kremenko. Takav je i dječji klub iliti plažni vrtić - što oduševljava klince. Vraćam se prema naselju Šimuni, ali zastajem uz lijepu crkvicu i perivoj. Zvona me posebno vesele. Mali time-out uzimam na šljunčanoj plaži i na terasi kod Dva Vlaja, tu je prilika i za sladoled. I moja pila odmara. Cube AMS 130. Dobra je bila danas tura, sveukupno je oko 60 km iza mene. Opčinjen biciklom, pada i prvi selfie.

Sređujem dojmove; najbolje je ipak bilo na makadamu i malim starim otočnim prometnicama, što je i normalno jer ovaj mountbike je baš super za takve rute. Ipak sam se iznenadio da moj cube mjerkaju i turisti. Kako se vremena mijenjaju, valjda će i kod nas to jednom biti stil života: da postane 'važno' kakav bicikl voziš, a ne auto. Baš sam ponosan, moj bike je zbilja, kako bi ovdje na moru rekli - super biciklo. Pri povratku me hvataju oblaci što i nije neko iznenađenje, ali iznenadili su me tulipani koji su procvali tu tik uz more. I oni su se očito zabunili; pomislili su da je prevrtljivi ožujak pa su procvjetali. S mirisom žutih tulipana na Pagu kraj je još jedne bike avanture. Dolazak u Mandre gdje je večeru u prijateljskom okupljanju spravio Miljenko Blažić Minja. Orada na žaru - najbolja ikad pojedena! Uz lagani desert (tiramisu) došla je pak i vizualna poslastica: razveselio nas je iznenadni posjet – kornjače. Prave, domaće, posve neopterećene gužvom ljudi koji su joj zaposjeli otok.