Odmah u Hrvatskoj Kostajnici Daniel Pavlić, publicist i producent, prozvao nas je vrlo neobičnom grupom biciklista. Vrijeme je postajalo sve ljepše, bicikli i oprema sve spremniji. Krenuli smo uz Unu uzvodno asfaltnim putem koji vodi prema Dvoru. Nismo daleko došli jer smo jednostavno ispružili ruku Uni: toliko topline u toj inače hladnoj rijeci ne viđa se i ne osjeća baš često. I mene prolaze trnci. Fotografiramo se uz čamce i relativno veliku i nabujalu Unu.

Koliko se toga ondje u povijesti dogodilo - mogli bi se napisati romani. Jedan koji opisuje takva zbivanja nedavno je napisala mlada književnica Ena Katarina Haler. U romanu 'Nadohvat' opisuje kroz lik svoje bake i djeda vrijeme Drugoga svjetskog rata. Zasad odlično pedalira s nama, i to na čelu naše bike kolone, kao da je ona gazda. U Baranji, u kojoj je provela dio mladosti, puno je pedalirala. Sada, kad je u Zagrebu, htjela je ponovno više kretanja u prirodi. Bicikl je za to najbolji partner. Smatra to odličnom rekreacijom, ali i prilikom za drugačija putovanja. Slučajno ili ne, izbor je pao na Zrin, baš onaj iz radnje njezina romana. No do tamo nije bilo lako doći.

Odmor nam je zatrebao već kod Kuljana, gdje je i mali slap. Uz Daniela i Enu, tu je umjetnik Marijan Crtalić i još jedan Dražen koji ide s nama jer voli bike ture. Pridružio nam se i budući svećenik Damir Kunić. Baš smo se našli. Dok Daniel i Crta, kako ga zovu od milja, filmskim očima snimaju Unu, naša bike partnerica Ena popela se na drvo, valjda da bolje vidi Unu. Spočitnula mi je da previše pazim na nju dok pedalira. Nije ona dijete, pa zna voziti bicikl, dobacuje. Brzo smo se 'pomirili', predobro nam svima ide i previše svi uživamo da bi nas bilo što moglo smesti.

Impresionirani smo našom mladom gošćom na biciklu. Iako mi nju vodimo, ispada da ona vodi nas. Poznaje taj kraj, možda kao i oni koji žive u njemu. Imao sam na trenutke osjećaj kao da sam i ja već bio ondje. Kroz ulomke koje sam dosad uspio pročitati u Eninu romanu, ovaj pitomi kraj bio mi je odnekud poznat. Jedino sam možda previdio tolika brda, ali zato potok nisam. U romanu 'Nadohvat', koji je inače bio u finalu tportalove književne nagrade za najbolji roman, dobar dio radnje vezan je uz taj potok.

Iz Hrvatske Kostajnice ide se uz Unu preko Kozibroda i Divuše te se skreće desno i vozi desetak kilometara. Sve je dalje asfalt, ali polako ulazimo u područje u kojem je žitelja sve manje. Brdovit je to kraj, a cestica samo vijuga. Do Zrina je oko 27 kilometara. Navozili smo se, neki i nagurali bicikla, osim mene. Iako su svi odreda pravi biciklisti, evo mene je nekako išla kombinacija i dobrog omjera tempa i snage. U Zrin smo stigli za malo manje od tri sata. No puno smo stajali i uživali. Zrin krase mondena crkva i stara utvrda. Pitamo Enu gdje su živjeli njezini, a ona veselo odgovara: 'Tu drito ispod utvrde.'

Nekako smo svi došli gore na vrh. Hvatali smo svaki trenutak da udahnemo taj poseban zrak. Uživali smo u pogledu na Baniju i nekadašnji srednjovjekovni posjed obitelji Zrinski. Posrijedi je još jedna lokacija na kojoj bi kontinentalni turizam mogao pokucati na vrata. Cikloturistički je već tu. Tu je još mnogo tajnovitih sela poput Lovče. Blizu su Dvor i Petrinja. No ovaj put nakon uživancije na Zrinu lagano idemo natrag, a prevrtljivo vrijeme nas tjera.

Predivan cjelodnevni izlet pretvorio se u pravu avanturu koja nikog nije ostavila ravnodušnim. Nekako smo svi uspjeli izmaći kiši, uz koju kap, taman toliko da nas osvježi. Zrinska bike tura, zaključujem, bila je ispunjena emocijama kao nijedna dosad.