Iako se dosta vozilo biciklima i po zimi, ovoj dugoj zimi, u Zagrebu doslovce po ledu i snijegu na posao ili faks, ljepše i toplije vrijeme biciklisti su jedva dočekali. Činjenica je da se ugodnije voziti pod toplim zrakama sunca, a kada još na prvi dan proljeća odjenete 'ljetni bike komplet', veselju nema kraja. Biciklisti su se u trenu pojavili na zagrebačkim ulicama, Sljemenu, u zagrebačkoj okolici. U šarenim trendovskim bojama svi se žele provozati po nekoj od 'bike špica', sljemenskim stazama, još neotkrivenoj savskoj ruti ili mnogim mirnijim zagrebačkim kvartovima i okolnim naseljima pogodnim za bicikliranje. Jezero Jarun i Bundek zaista pružaju sve što biciklistima treba, pogotovo ako mogu radnim danom obilaziti oko jezera i uživati u miru i tišini koji se doslovce stapaju s plavetnilom jezera i neba.

Pedalirao sam i po snježnoj Moslavini i hladnoj Slavoniji, opet imam dojam da ovog proljeća krećem iz početka. Kao u prvim Pedaliranjima, kada sam se više spremao nego što sam se vozio na biciklu. Valjda je neka draž i u tome. Idem samo malo uz Savu, do Bundeka, doduše na nevjerojatnih 20 Celzijevih stupnjeva, a pakirao sam se duže nego kada sam po istoj relaciji išao voziti usred zime. Razmišljao sam treba li mi više tekućine, iako je svugdje možeš i kupiti, kakve rukavice da uzmem, hoću li ići električnim ili brdskim biciklom... Ovaj prvi je teži, ali jako ubrzava i u gradu te na kratkim vožnjama potiče adrenalin i omogućava brže kretanje, a ostale sudionike 'jači start' ne ugrožava. A drugi bike, brdski, duplo je lakši, što se i te kako osjeti u vožnji. Svaki je na svoj način dobar, dobar bike kralj. Ima li što bolje npr. za dulju vožnju po gradu ili dobar proljetni trekking? O da, da... priča mi Kristijan Kiendl iz Keindl sporta najavljujući da ću na sljedećim proljetnim rutama pedalirati na trekking biciklu, ali na pravom gradskim touringu, za vožnju na duljim relacijama, kako mu samo ime sugerira. To su moderni bicikli današnjice, bicikli koji se dobro 'snađu' na svim rutama i u svim vremenskim uvjetima. Na Sljeme ću ipak s Cube brdskim biciklom, jer tko zna po kojoj šumi ću natrag, a na vrhu me čeka i snijeg. A e-bike će na vožnju po nizinama.

I dok se spremam za polazak, u ugodnom bike društvu pričam sa svojim sugovornicima Kristijanom i Mladenom. Tako malo u šali, malo u zbilji komentiramo o svemu što veseli, ali i muči bicikliste. Slušamo kako policija sve više kontrolira upravo bicikliste, a kontrolirat će se ispravnost prednjih i zadnjih svjetala. To je još neki zakon ostao od 'milicije' ili, u svakom slučaju, iz nekih prošlih i zastarjelih vremena. Vjerojatno u zakonu još uvijek piše gdje treba biti 'dinamo' i koje snage. A danas biciklisti imaju reflektirajuću opremu koja je bolja od bilo kakvog svjetla, a u dobro osvijetljenim metropolama uopće se ne postavlja pitanje ispravnosti takvih propisa. No ima i pozitivnih odredbi koje će se vratiti u škole, a to je nešto iz vremena koje je obrađivala i TV serija 'Crno-bijeli svijet'. Policija će školama kupiti bicikle na kojima će moći učiti voziti bicikl i tako steći prve bike vještine, a učenici petih razreda osnovne škole morat će polagati i vozački ispit za bicikle. To je posljednjih godina prvi pravi pomak u poticanju vožnje biciklom kod najmlađih koji dolazi od institucija našeg društva. Tako se educira i razvija prometna kultura. Sreo sam prijatelja u gradu na starom poniju, počeo je ići na posao biciklom. Razmišlja o kupnji električnog bicikla, no dosta su još skupi – kaže, ipak još će vidjeti, možda ga kupi na rate. Kada sam mu rekao da bi u susjednoj Italiji odmah pri kupnji bio oslobođen plaćanja PDV-a jer putuje na posao biciklom, ostao je iznenađen. U Njemačkoj i Engleskoj imao bi i dodatne beneficije pri poreznom opterećenju na plaću na mjesečnoj razini. U Hrvatskoj je sve komplicirano, pa i to, iako su primjetni neki pomaci u stimuliranju ekoloških tehnologija, ali u poticanju kretanja biciklom sve je još u povojima.

Od Samoborčeka do Bakua

Na našim malim biciklističkim razgovorima poznati biciklist Mladen Gaćeša predstavlja avanturistički pothvat bike kluba 'Pedalinac'. Oni kreću biciklom do, ni manje ni više, nego Azerbejdžana koji se nalazi daleko na Istoku na granici Europe i Azije, a graniči s Rusijom, Gruzijom, Iranom... Od Dubrovnika, odakle će krenuti, do Bakua će sigurno brzo zaboraviti naše domaće bike brige. I baš me zanima hoće li ih zaustaviti policija i provjeravati imaju li svjetlo na biciklu. Baku, ne mogu si to izbaciti iz glave. Mladen nam je rekao da je bio prošle nedjelje u Samoboru i vozeći se po prometnoj i uskoj samoborskoj cesti, nije se osjećao nimalo ugodno. Baku je već druga priča, ide se jednom u životu i to biciklom. Ali nama ostaje žaljenje što po trasi starog Samoborčeka ne možemo biciklom do Samobora. Pa da se sigurno vozimo, povedemo i svoju djecu, da se svi vozimo i uživamo. Zapuštena i od svih zaboravljena pruga, velika je šteta za naš prometnih i turističkih potencijal. Koliko bi samo ljudi iz Zagreba koristilo tu bike rutu. I ja sam vozeći se nedavno, a izbjegavajući prometne ceste, primijetio da je Samoborček od Podsusedskog mosta do Samobora išao posve drugim putem nego što bi se danas pretpostavljalo. Daleko od današnjih glavnih prometnica. A da ne pričamo da je imao 'sigurnu trasu' gotovo do centra grada, do Jukićeve ulice. I baš danas, kada se okrećem Savskoj turi, kod tog Podusedskog mosta primjećujem ono što mi je promaklo: pa neke nadstrešnice 'Samoborčekovih stanica' još su sačuvane, imaju iste obrise, gotovo su iste kao nekada, ali sada služe za autobusna stajališta. Idem prvom prilikom trasom Samoborčeka, preko zaboravljenog Šmidhena do Bregane. Za povratak prema centru Zagreba ne mogu koristiti trasu Samoborčeka jer je baš kroz Zagreb zarasla i na nekim mjestima pregrađena. Žalosno je da je Podsusedski most solidno uređen za cestovni promet, no na dijelu mosta gdje je prometovao vlak, opasno je čak i hodati, a kamoli voziti bicikl. Idem natrag za Zagreb, najsigurnije i najbolje je savskim nasipom, pa ili preko Jaruna prema centru grada ili nastaviti dalje uz Savu pa prema cilju skrenuti od Save prema vlastitoj želji. Savski nasip i trasa dobro su se osušili od snijega i kiše, pa je sve bolje voziti i po obje strane Savskog nasipa. Ako netko ne želi voziti po nasipu jer nije svagdje baš kvalitena podloga, može se spustiti pa voziti po suhom dijelu korita ili vanjskoj strani nasipa gdje su Hrvatske vode izgradile dosta kvalitetne servisne prometnice. Pa kako kome paše, no nasipom je uvijek ljepše i zbog boljeg pogleda i uvijek više puše iako je visinska razlika samo par metara. Od Podsuseda do Domovinskog mosta, lijepa tura, uz dobru promociju i osmišljavanje, za početak bi mogao biti dobar izazov svima. Mostovi bi bili dobra poveznica i ujedno mogućnost da bicikliranje uvijek ima kružnu rutu. Kada ambicija i i forma stignu, bike ohrabrenje neće izostati, pa se može na zapad krenuti u nova otkrivanja sve do Slovenije ili na istok do Slavonije.

Tada se u bike izlete uključuju i skele kojih još uvijek ima, a i viseći mostovi, kao stvoreni za bicikliste, poput onog u Matrinskoj Vesi kod Ivanić Grada. I tako, dok vozim, divim se bezbrojnim visibabama svuda naokolo; ne mogu odoljeti i prvi put skidam Garminovu Virb cameru s kućišta na guvernalu i malo si dajem oduška snimanjem videa. Sada sam već u pristojnoj formi, baš sam se razlaufao. To je nekih 40 km vožnje, na relaciji Zagreb-Podsusedski most, pa po lijevoj obali natrag sve do Domovinskog mosta i po južnoj strani natrag uz Savu, do Zagreba i Bundeka. To bi mogla biti dobra tura mostova, samo je treba malo osmisliti, predstaviti i promovirati. Možda nedostaje uslužnih objekata, pogotovo na zapadnom dijelu i kada se ide po desnoj obali Save. No danas za sve ima rješenja, dosta toga se može ponijeti. Tko zna, u budućnosti možda baš za bicikliste niknu uz Savu uslužni objekti za okrepu, bike hosteli i sl. Stanje baterije na e-bikeu više ni ne provjeravam, kada već znam da e-podrške uvijek ima. Kako god se voziš, ispada da za 100 km vožnje uvijek ima energije. A doći će s razvojem tehnologije do poboljšanja, vjerojatno će e-motori i baterija biti malo lakši, baterije se brže puniti, sadašnjih dva do tri sata za punjenje, dosta je vremena. Jedina prava zamjerka električnim biciklima je cijena, još uvijek su preskupi.

Idem na Sljeme

Nisam ni došao do Blizneca, a već me sustiže skupina biciklista koji pedalirajući iz sve snage jure prema vrhu Sljemena. Sudeći po njihovoj opremi, današnje ambicije su velike. Ja se zaustavljam i promatram prizore koje proljeće otkriva na nekim dijelovima Medvednice. Nije bez razloga svako malo cesta za Sljeme zatvorena, jer kada puhne malo jači vjetar, ruši stabla koja su u prošlogodišnjim olujama već bila nagnuta ili kada počne padati kiša, odmah se aktiviraju klizišta od obilnih oborina. Sve je počelo s olujom Teodor, kada su vizure Sljemena nepovratno izgubljene. Ipak, neki dijelovi su ostali pošteđeni, posebno istočni dio Medvednice. Ono što nas bicikliste, ali i planinare brine su planinarske staze, neke su još neprohodne ili imaju puno srušenih stabala ili pune su granja i opasnih prepreka. No snalazimo se, za sada prva iskustva pokazuju da je najbolje što više ići po cesti, a istočna Medvednica i staze prema Zagorju u dosta su dobrom stanju.

Lagano se uspinjem od pilane, opet me misli odvode prema žičari čiji ostaci upornjaka gotovo da se više i ne vide. Ne mogu vjerovati da to do danas nije riješeno. I neće još dosta dugo ni biti. A Zagrebu više ne treba jedna žičara, nego dvije, jedna i prema Zagorju. Dobra stvar u cijeloj priči jest da se to ipak planira, pribavljaju se čak i dozvole. Imamo sreću što je idejna arhitektica naša bivša sugrađanka, koja sada živi u Njemačkoj pa je, naravno, predložila da se projektiraju takve kabine u koje će se moći ući biciklom. To je dobro zato što će omogućiti onima koji se žele voziti po Sljemenu, da bez napornog i dugog uspinjanja dođu na svoju bike meku vrlo lako. Zatim, planira se da žičara ima i među stanicu, na pola puta do vrha. Drugo, pravac prema Zagorju omogućit će svima koji pedaliraju na Sljeme iz Zagreba i potom se spuste u Zagorje i tamo npr. provedu dio dana, da se vrlo lako 'žicom dignu' natrag do vrha pa opet tako u Zagreb. To će pak sve povećati mogućnosti razvoja cikloturizma praktički u samom Zagrebu i posebno će biti atraktivno povezivanje s daljim rutama, npr. po zagorskim termama ili povijesnim lokalitetima.
Brzo mi vrijeme prolazi, lagano idem devet km na sat i nije mi previše naporno. Nije me uhvatio proljetni umor. Nije ni vruće, jer temperatura pada, a na Sljemenu još ima i snijega. U pravilu je najljepše kada je razlika u temperaturi između Sljemena i Zagreba devet stupnjeva, tada se sve lijepo iznivelira, osjet prije svega. No ja stalno zastajkujem pa se nisam ni pregrijao. Da si malo promijenim podlogu, skrećem sa Sljemenske ceste, prema Šumarevom grobu, taj dio je uređen, napravljen je i jedan novi most, pa da usput razgledam. Na kraju sam išao i malo duljim putem do Stare Lugarnice, ali po makadamu, tako da je to bilo OK. Na Činovničkoj livadi još se spušta pokoji uporni skijaš, a i ja krećem preko zapadne stane, po stazi od Grafičara do Kraljičinog zdenca, uz malo 'off road' vožnje pa dalje cestom prema Šestinama.