Iskreno, nedjelja mi je nekad bila najgori dan i to zbog onog što slijedi, ponedjeljka. Već je buđenje bilo polunervozno, na kavi mi je već nešto prisjelo uz novine jer sam već po naslovnici vidio da će biti problema na kolegiju idućeg dana. Da sam bar tada znao ili shvatio da se ni slučajno u nedjelju ne smijem opuštati niti uživati u radoholičarstvu tipa kava, ručak, kolači; tako da mi je nedjeljom popodne postalo teško, a 'više nije bilo' Saše Zalepugina i legendarnog 'Nedjeljnog popodneva', tako da sam još više postajao nervozan i umoran. Nisam ni znao, iako sam pretpostavljao, da zapravo tim slobodnim vremenom dajem i mislima prostor za loše djelovanje. A ni bio svjestan da ima rješenja za pozitivno djelovanje.

Danas je drugačije: ako već nisam otrčao jutarnjih pet kilometara,  u šest sati pijem kavu za devet kuna, s veseljem, jer znam da idem prema nižoj cijeni sa svakim novim kilometrom. Sada već znam da je npr. u Galgovu već sedam kuna... a to je nadomak Zagreba. Uz još malo pedaliranja dođeš i na šest kuna. Da, to je otkriveni rekord ovog ljeta. A možda ima negdje u Hrvatskoj skrivena dobra kava s čarobnim pogledom i za manje od šest kuna? Ili da ne pretjerujemo… ? Znam da sam si upriličio krasnu raspravu s blogom o proboju do kave od šest kuna u Gorski kotar.

No u kraju u kojem pri svakom pedaliranju imam dojam da će mi pri proboju iz grma iskočiti Riđan i Dimnjačar i u kojem je uređeno lijepo izletište gdje pogled vrijedi mnogo mnogo kuna, priznajte, mogli su nas oderati kao od šale, a nisu. Zato sam i tako htio istaknuti korektnu uslugu, putem kave. Da, ako netko pije onu malu bez mlijeka, proći će s - pet kuna, naravno.

Vratimo se u zagrebačko nedjeljno jutro kada ovi blogovi ugledaju svjetlo dana, tad me 'budi' Andreja na fejsu koja prva 'šera' moj blog, iste sekunde kada izađe na tportalu. Tako i znam da 'sam' objavljen, pa mi je to novi poticaj da zapnem i da uspijem još jednu nedjelju učiniti boljom, kako bi ponedjeljak bio podnošljiv i pun dojmova. I dok Aleksandar Stanković (kojemu je isto bila nedjelja najbezvezniji dan, pa je prihvatio da radi 'Nedjeljom u 2') 'nervozno' čeka gosta, naravno, kad krene jesenska shema na HTV-u, ja sam već dobrano pri kraju posla. Da ne oduzimam posao, kolegici Zrinki prepuštam jesensku HTV shemu…

Da, meni je pedaliranje postalo posao. Čim prije to shvatim, bit će mi još bolje i lakše. I bicikl koji vozim je, ako se pita Vladu RH, visoka gornja srednja klasa, tako da se ne bih trebao žaliti na radne uvjete. Bog zna hoće li mi porezna prihvatiti bike kao sredstvo rada i trošak poslovanja? Da sam u Italiji, ne bih platio ni PDV na kupnju bicikla, kao ni drugi u toj zemlji koji putuju na posao – biciklom. Kao i Englezi, koji u sklopu projekta 'bike to work' imaju značajne olakšice. Naši, naravno, još ni ne znaju za to, možda bolje i da se pritajimo? Možda bi nas već oporezivali? I moju gornju srednju klasu smatrali – luksuznim prometalom! Promatram Branka Grčića, i on je 'visoka srednja klasa', doduše – Audi. Jesmo li mi onako tu negdje, neka slična klasa? Možda naši vladari jednom shvate: mo'š imat audija, al' moraš voziti i bicikl.

Upozorila me Tanja iz Munchena da sam u prvom blogu napisao da je sve počelo na Savskom nasipu, a ipak nije: istina je, prvo sam počeo trčati po English Gardenu u glavnom bavarskom gradu. Reklo bi se da sve doista počinje i završava u Njemačkoj, ali opet, ja bih našem Savskom nasipu dao prednost u potrazi za mjestom gdje sam 'osjetio' – pedaliranje. Damir i Tomislav su mi se javili da bi se rado pridružili jednom Pedaliranju… hm, možda ću uskoro morati nešto organizirati za 'sve' svoje fanove? Eni se dopalo kako sam upoznao biciklisticu koja vozi zverku i istaknula je da je baš lijepo što se na bike rutama sreće sve više ljudi i ujedno su prilika za nova poznanstva.

Ostao sam i 'dužan' odgovoriti na jedan upit kako sam se vratio iz Zaprešića, u blogu o Savskoj ruti – naravno, ne rutom za koju i čitatelj misli da je opasna i loša, tzv. Podsusedskom alejom. Nije dobra za bicikliste, auti voze jako brzo, bike staze nema, uski nogostup i još problemi oko suženja ceste zbog odrona. Za povratak iz Zaprešića, ako je bicikliranje predloženom Savskom rutom bilo dovoljno u jednom smjeru, najbolje je bicikl utrpati u prigradski vlak i tako se vratiti u Zagreb. Prijevoz bicikla je dozvoljen, a cijena je 15 kn, uz kartu za putnika. To je najbrže i najjednostavnije. Tako se može zaobići opasna cesta, a onda se može sići na željenoj postaji i nastaviti biciklom. Ja sam se vratio skelom Medsave, pa starom samoborskom, kada sam prošao Podsusedski most išao sam po Savskom nasipu, lijevom obalom, i uz Jarun se vratio  do starog savskog mosta. Jedna čitateljica je ukazala da sam pogrešno napisao da sam na već spomenutoj Savskoj ruti vidio slijeva Novu bolnicu. No kako sam napisao da idem uzvodno Savom i da mi je bolnica slijeva – i nisam puno pogriješio- iako je dobro primijetila da je Nova bolnica na desnoj obali jer strana se određuje po smjeru u kojem ide rijeka.

Nakon ovih sada već devet Pedaliranja, ne mogu a da se ne sjetim male Dore i njene mame koje su me 'potjerale' da se popnem do Zavižana. Znate ono, kad se pitate: da l' da odustanem? A onda vidite Doru i njezinu mamu, kako im tako nešto ni ne pada na pamet, pa i vi povučete… I onih muha kod Krasnog koje su me pola sata pratile i zujale nad kacigom. I dok sam ja mislio da su to avioni – jasno, dok nisam osvijestio da toliko migova definitivno nemamo - al' doista je neobično osjetiti da u nebeskoj tišini Velebita i nekoliko muha mogu zvučati kao migovi.

Ovoga ljeta ne treba niti zaboraviti na – komarce. Bilo ih je puno, no one oko Mure pamtit ću malo duže, i ja i biciklisti iz kluba Mura avantura. Kako smo bili naivni i nevini kada smo htjeli napraviti još par fotki predvečer uz Muru i uz meandre i močvarne rukavce. Komarci su pikali doslovce u taktu sa svakim okidanjem do šest pikanja u sekundi, kao Nikon... Klinci s fotografija ubode možda još uvijek osjećaju, baš kao i ja.

Ali najviše ću ipak pamtiti 'dramu' s Paga, tih nekoliko minuta kada sam mislio da je moj viša-srednja-klasa Audi, pardon bike – nepovratno izgubljen! Taman sam uživao u panoramskom pogledu: ovdje more, sve titra od sunca, fotografiram zgodne Talijanke, pa se one namještaju za selfie, divim se uspjehu bike turizma jer su upravo prošišali Francuzi na biciklima... i onda se okrenem. A NJEGA NEMA! Tu je jedan bicikl, ali definitivno – nije moj! Tih pet, šest minuta izgledalo je kao vječnost, kao kraj... Nema moje zverke, 'bem ti i Audi, i Talijanke, i divan pogled... što je to? GDJE JE MOJ BIKE??

Sve se u trenu srušilo! Naravno, 'smotani' turist iz skupine Francuza zabunom je sjeo na moj bike i – bezbrižno se odvezao. Jurio sam na tuđem biciklu prema Pagu, u njihovom smjeru, i uvjeravao se da ću ga tamo uskoro naći. To je samo greška, ponavljam… Ali hoću li ih naći i sustići!? Malo iskustva s krstarenja mi je dobro došlo, još dok sam iznad lučice gledam je l' u Pagu usidren koji kruzer; dva su, možda je barEM jedan s biciklima. Već izdaleka vidim crne bicikle postrojene ispred broda, vodiču objašnjavam, a on se smije i kaže kako mu je 'Francuz' spočitnuo da bicikl na kojem se dovezao nije njegov. Opet je moja zverka kod mene, opet sam na visokoj gornjoj srednjoj klasi.

Zgodno je bilo prisjetiti se kako smo, Đuro, Šela, Žac i ja u stijenama Velebita naišli na ogledalo i zaključili da moramo srediti – frizure, jer ipak moramo biti lijepi u planini. Nikad ne znaš na koga možeš naići biciklom, pa i tako, u planini. U ovim lijepim godinama svaka je situacija dragocjena. Tu negdje nastao je i moj najbolji selfie, ispred tunela Kukaline. Treba spomenuti ostavljene gojzerice na Baškim Oštarijama, koje su očito odslužile svoje – na Velebitu. Tu je i fotka zagrebačke gospođe koja u lijepom samoborskom parku uživa pod šeširom uz kuglicu sladoleda kao da je netom doputovala legendarnim Samoborčekom.

Bojan iz Gorskog kotara nas je vodio uz rijeku Kupu, koja je moj naredni izazov. Meni je posebno draga i fotografija koja je također nastala na jednom istraživanju Gorskog kotara: jedan sjajan pogled na A3, autocestu Zagreb-Rijeka... kao da je snimala nebeska ptica ili barem nekakva moderna bespilotna letjelica. No snimljena je vrlo jednostavno, kak' bi se reklo - iz ruke. Možda bi tu fotku trebalo poslati ministru Siniši Hajdašu Dončiću, čisto da bolje vidi što se prodaje, pardon, iznajmljuje. Tu je i nekoliko fotografija s najavama mjesta koja tek istražujem.

Budući da je ova godina vremenski nepredvidiva, čeka nas zanimljiva jesen koju treba provesti na biciklu, a kako ćemo prezimiti, vidjet ćemo: zašto ne voziti bicikl cijele godine? Stavljat ću i zimske gume ako bude trebalo. Motivacije ne nedostaje, jednu sam dobio u vlastitom domu uz šaputanja na jastuku – da baš dobro izgledam u bike odijelu. Meni je odmah pala na pamet predstava 'Gospon lovac', kada su zapravo lov i lovačko odijelo bili samo izgovor, a gospon lovac uopće nije bio u 'pravom' lovu…

Zato ja jamčim fotografijom - to sam zbilja ja - i u bike odijelu, i na usponima, i s komarcima, i s bolnim nogama, i izgubljen u fascinantnoj prirodi, koja nam je tako blizu, samo je treba otkrivati.