Moja današnja ruta je Savska, tako sam je sam nazvao, a i drugi se služe tim nazivom. Nisam jedini koji kreće sa Save, ali ovoga puta imam dogovor samo sa samim sobom. I taj odmak mi treba. Osjećam se sigurno, tu sam tik do Zagreba, katedralu još vidim, Sljeme će biti orijentir, Savski nasip trasa, karte su tu, mogu krenuti. Malo se naoblačilo, što je ovog ljeta normalno, samo da ne grmi. Prošlog vikenda moj prijatelj Goran jako se plašio grmljavine, stalno je govorio samo da ne grmi, boji se munja... i tako sam i sam osvijestio da i mene plaše munje kada sam na otvorenom. Neizbježno je propitivanje je l' pametno da sam na otvorenom i to baš uz Savu, kada sijeva ?! Jedino na što mi puca pogled jest upravo to narogušeno nebo, ali i nevjerojatne ravnice. Upravo su mi te smirujuće ravnice sredile misli... Takvo što sam vidio samo u Slavoniji! Zar je moguće da to nisam shvatio, osvijestio te fascinantne livade? Zar mi je tek trebala ova tura biciklom da to spoznam? Pa tu sam u gradu i okolici grada živio pola života i busom i autom prošao bezbroj puta. Kako je moguće da to nisam vidio?

Idem lijevom obalom uzvodno Savom i nakon ljepote ravnica slijedi novo suočavanje s prošlošću, tu je 'nova bolnica', odnosno, ono što je ostalo od te megalomanske ideje, oronula i napuštena građevina neprepoznatljiva oblika; prošlo je više od 30 godina od kamena temeljca, a danas je više nego jasno da nikada neće biti završena. Bolje da gledam desno, vidim Jarun, da, upravo tu planira se pješački most preko Save. Jedan zagrebački arhitekt smatra da je strašno što na ovoj relaciji nema mosta idućih 7,5 km sve do Jankomira. I u pravu je: Savski koridor uopće nije uključen u život metropole i ovdje je posebno neiskorišten rekreativni potencijal. Nailazim na još jedan naš biser, brojne apartmane uz golf igralište, ogroman prostor koji nije u funkciji, tek djelomično. Čini se više za svadbene svečanosti i pokojeg golf igrača. Pa naravno da se grade apartmani uz golf igralište, ne gradi se valjda staja, prisjećam se svojevremeno velike afere o tome što se tu zapravo gradi i je li sve legalno... Ne smijem se nervirati, ali kod nas je bolje ništa ne raditi, pa tako ispada da je i bolje što je ovdje umjesto golfa i apartmana – zapuštena šikara, jer šikara je sigurno posve u skladu s propisima.

Nailazim na kanal Sava-Odra, morat ću malo brže, osvježavam se, slikam... kakvo lijepo cvijeće uz nasip, paraglajderi se spremaju za polijetanje, korito Save im je idealno za bazu. Zapravo, kada bolje razmislim, ovo je kao autostrada, ja vozim po nasipu, travnato, malo grbavo, ali za današnje bicikle OK. Ali kome ne odgovara gore po nasipu, ima i dolje jedna cesta uz korito Save, druga s vanjske strane nasipa, povremeno ima i treća traka... da ne povjeruješ. Jasno, treba to sve održavati, Hrvatske vode kose, brinu, ali osim što služi čuvanju i zaštiti vodnog područja, prostor uopće nije iskorišten. Malo bolje je sređeno s druge strane Save, uz naselje Prečko, gdje ima više namjernika.Odredište mi je Sveta Nedelja: dogovorio sam se naći s direktoricom Turističke zajednice Svete Nedelje Renatom Vlahović kod novopostavljenih stalaka za bicikle na gradskom trgu. Reklo bi se, ušao sam u drugu zonu. A još planiram obići Svetonedeljska jezera i posjetiti novi i jedini kamp (?) u Zagrebu i ovom dijelu Zagrebačke županije. Čak sam i očaran, baš sam se iznenadio, ugodno, jednostavno je, a funkcionalno. Uređen okoliš i puno zelenila i plavetnila. Kamp je visoke 4. kategorije. Ima 50 parcela za kampere, četiri bungalova i lijepi ugostiteljski objekt s pizzerijom, lounge barom i malim wellnessom. Pogled s terase sve govori. Prvi bračni par iz Švedske već se dobro smjestio s kamp kućicom, bicikli su već spušteni. Vozit će se malo uz jezera, sviđa im se ovdje i ići će u Zagreb biciklom.

Renata Vlahović iz TZ Svete Nedelje kaže da su puno napravili na označavanju bike ruta po jezerima i okolnim bregima. Nastavljamo dalje uz Savu prema Sloveniji - bilo bi super da se otvore ti koridori, npr. zaobilazeći glavne prometnice mogli biste za čas biti u Čatežu, Mokricama... Naravno, tu je Samobor, pa može se skelom do Zaprešića, to su predivni izleti. Treba osmisliti i koridor i poveznicu kojom bi turisti mogli ići biciklom prema gradu iz kampa, kao i sugrađani koji žive oko Jaruna. Bila bi to trasa koja bi mogla 'vući' i bicikliste iz Zagreba najlakšom trasom prema Svetoj Nedelji, odnosno jezeru Rakitje. Savski koridor čini se optimalan. Renata Vlahović kaže da bi bilo bolje da što više Zagrepčana do Svete Nedelje ne dolazi na izlete autima, nego biciklima, jer je i zdravije i jeftinije.

Dok razgledavamo jezera i novi kamp, slušam planove grada Svete Nedelje o stavljanju u funkciju svih potencijalno turističkih lokacija i objekata. Saznajem da Sveta Nedelja ima svoju 'plažu' na Savi - veliku sprud, zatim orintiloški rezervat Strmec, a s nekoliko fešti na jezerima tijekom godine nastoje oživjeti to područje i učiniti ga posjećenijim. Tako se prve subote u rujnu sprema 'fišijada', natjecanje u spravljanju najboljeg fiša. Očekuju se brojne fiš ekipe, a kuha se u najvećem kotlu u Hrvatskoj od 600 litara, bit će besplatna degustacija fiša, natjecanje u pučkim igrama i bogat zabavni program. Vrijeme je za nastavak Savske rute, no ne mogu zaobići i ne spomenuti kod podsusedskog mosta restoran Suhinu s tradicijom starom stotinjak godina i pričom kao iz filma 'Tko pjeva zlo ne misli'; uostalom, Samoborček je hučio tik uz Suhinu prelazeći Savu. Inače, kod Suhine je još uvijek usluga u domaćinskom okruženje i kao rijetko gdje se može pojesti domaće hrane po prihvatljivim cijenama. Koliko je biciklizam uzeo maha, dovoljno govori i činjenica da je kod Podsusedskog mosta veliko bike čvorište pa će zbog bolje orijentacije u prostoru ovdje turistička zajednica uskoro postaviti mali info punkt i ploču s kartom kako bi se mogli orijentirati.

Bicikliramo uz prekrasan kukuruz, već je visok, ali 'klasa' za pečence još nema jer je ove godine bilo puno kiše pa sve kasni. Udaljavam se od Svete Nedelje i Samobora. Staze su dobro označene, prolazim uz drugo veliko jezero Orešje te uz naselje Strmec i tako nesmetano stižem u Medsave. Dočekao me prizor bezbrižnih ovaca, ribiča i kupača. Na drugoj strani obale skelar Renato odmara. Sve prekida sirena auta s ove samoborske strane. Skela je u času po nas. Ukrcavamo se, plaćam 5 kn za sebe i bicikl. Ipak nisam naviknut tu doma da vidim sidro, odsjaj sunca u Savi sa skele, pa ovo je kao na moru. Kada je sve tako lijepo, šteta bi bilo ne skočiti u Zaprešić na kavu i zaključiti današnji bike izlet. Zaprešić mi se uvijek činio urban, no i takav je lijep. Super pekare, kafići… Isplatilo se pronjuškati, tu u gomili betona okružen zgradurinama ja sam u retro kafiću Sutra. I terasa je u tom duhu. Naziv lokala ispisan je na knjizi, cjenik na drugoj strani uz predgovor. Kako sada ne čitati knjigu i još takvog naslova – 'Koga se usuđujem voljeti'. Trideset stranica je iza mene, kava ispijena, još moram obići jednu zanimljivost – koga ću se usuditi voljeti saznat ću idući put.

Dok sam hitao prema Zaprešiću uz cestu sam zapazio neobičan nasad, kao da je ružmarin, no ipak, to je polje lavande, otkrivaju mi Miroslav i Jadranka iz Zaprešića. 'Prije nekoliko godina zasadili smo lavandu', kažu mi ponosno domaćini koji se bave uzgojem i proizvodnjom ulja od lavande. Tek sada, nakon pet godina, očekuju prave rezultate, no i narednih tridesetak koliko će nasad biti optimalan. Ove godine od kiše je lavanda dosta narasla i pri kraju je branje, tako da sada već malo drugačije izgleda. Spušta se noć, skelar je tu, prelazim Savu i pravac Zagreb, Savski most.